Nerijetko imamo prilike čuti žalopojke poput: “Osjećam se loše, sigurno me ‘hvata’ viroza…, puca mi glava…, uh, opet nisam mogao zaspati…, opet mi je pao tlak… ‘uhvatilo’ me u leđima…, vidi, ponovno su mi se pojavili prištići… tako sam ‘napuhnut/a’ da mi se čini da ću eksplodirati… itd.” Mnogi ljudi pritom po navici posegnu za lijekom koji će umiriti simptom, ukloniti bol i sl. te idu dalje. Do sljedeće nevolje. Ne pitajući se zašto im se to događa i što im njihovo tijelo određenim simptomom želi reći.
Bolest je osjetljiva tema. Pred njom se osjećamo nemoćnima. Više od svih životnih problema, njezinu smo pojavu skloni pripisati višoj sili. Određena “dijagnoza” u trenutku dovodi u pitanje sve planove i slike o budućnosti. Nije stoga čudno što se suočeni s bolešću (posebice s teškom, smrtonosnom bolešću) vlastitom ili neke bliske osobe, mnogi ljudi očajnički bacaju u potragu za čarobnim sredstvima i načinima kako bi se ponovno i što brže uspostavilo prijašnje stanje.
Naša civilizacija, osobito zapadna kultura, ohrabruje takav način razmišljanja poklanjajući (pre)veliku pozornost kultu tijela, koje bi po mogućnosti vječno trebalo ostati mlado, zdravo i čvrsto. Kozmetičke i farmaceutske tvrtke cijeloga svijeta međusobno se natječu u tome tko će smisliti bolju kremu, bolju protezu, bolje sredstvo za umirenje, a mediji nas svakodnevno preplavljuju reklamama za čudesne napitke i lijekove koji će, primjerice, u tren oka ukloniti glavobolju, prehladu, žgaravicu i sl. ili za svega par tjedana posve pouzdano skinuti celulit i suvišne kilograme koje je osoba gomilala godinama. U svijetu čiji su vrhovni ciljevi postali glamur, novac i moć živi se frenetično, bez mnogo kontakta s istinskim vrijednostima života.