Život nije problem koji treba riješiti – on je zagonetka koju treba proživjeti.
(Thomas Merton)
Uz eksplozivni razvoj znanosti i tehnologije od kvantne fizike do početka ere kibernetike, početak dvadesetog stoljeća donio je i razmišljanja o fenomenima otuđenja i samoostvarenja te rasprave o smislu ljudskoga života, slobode, sudbine, postojanja Boga…
Potaknute Freudovom psihoanalizom i kao reakcija na nju polako su se počele rađati neke nove psihoterapijske škole, pored ostalih i gestalt psihoterapijski pristup čiji je otac Fritz Perls.
U korijenu gestalt psihoterapije ideje su egzistencijalističkih filozofa koji su se bavili pitanjima smisla života određenog činjenicom neizbježne smrti. Njemački filozof Martin Heiddeger smatrao je da je osoba potencijal bačen u svijet te iz trenutka u trenutak može birati između raznih mogućnosti a sloboda izbora konfrontira je s tjeskobom. U tom smislu jedan drugi njemački filozof – Salomon Friedlander – govorio je o konceptu kreativne ravnodušnosti ili praznine, točke ravnoteže. Smatrao je da je čovjekov bolan doživljaj podijeljenosti između sebe i svijeta (subjekta i objekta), u biti tek iluzija koja se može poništiti samo razumijevanjem svijeta iz nulte točke.
A kao što već tisućljećima uče majstori zena, nultu točku, stanje praznine, točku ravnoteže iz koje je moguće razumjeti, razlikovati i posljedično izabrati – moguće je iskusiti samo ako smo potpuno sada i ovdje.