Čovjek je društveno biće; u suštini on i postoji tek u odnosu s drugim ljudskim bićima. Od samoga rođenja pripadamo određenoj grupi i te pripadnosti svjesni smo znatno prije no vlastite individualnosti. I poslije tijekom života ulazimo u razne vrste odnosa s ljudima oko nas. U svakom od njih ponašamo se različito, u svakom od njih živimo neke druge dijelove sebe.
Odnosi su jedan od najvažnijih aspekata života; kroz njih učimo, mijenjamo se, sazrijevamo i rastemo u psihičkom i duhovnom smislu riječi. Međutim, duboki ljudski odnosi nisu nimalo lagani; oni zahtijevaju puno hrabrosti, preispitivanja, mudrosti i spremnosti na rizik, što zna biti itekako bolno. S druge pak strane, život lišen dubokih, istinskih odnosa lišen je i mirisa i boja; život zatvoren u uske okvire vlastite osobnosti na neki način predstavlja anesteziju duše.
JA I/ILI DRUGI
Obrasci prošlosti odjekuju u sadašnjosti, a čuju se i u budućnosti.
(Dhyani Ywahoo)
Prema psihoanalitičaru Heinzu Kohutu primarne narcističke potrebe svakog malog djeteta (čije zadovoljenje je nužno za njegov rast i sazrijevanje) su: potreba za ogledanjem u drugom ljudskom biću (u prvom redu – majci ili osobi koja je zamjenjuje) kako bi potvrdilo vlastito, potreba za idealiziranjem i zaštitom od strane onoga koga idealizira te potreba za blizančevanjem, tj. bivanjem „kao drugi“. Samo osobe koje su bar donekle zadovoljile i prevladale te potrebe mogu izrasti u samosvjesna ljudska bića sposobna za empatiju i dijeljenje, susrećući sebe i druge otvoreno i spremno za rizik susreta te mijenjanja i rasta kroza nj. U protivnom slučaju, iz očajničke potrebe za prihvaćanjem, potvrdom i priznanjem od strane važnih osoba, na mnogo načina kompromitirat će sebe ne bi li dobile bilo kakvu pozitivnu reakciju okoline. Živjet će oskudno, ne usuđujući se ni pred sobom ni pred drugima pokazati svoje pravo lice u strahu da će biti krivo shvaćene. Manipulirajući sobom i drugima, sklapajući nesvjesno razne vrste „kupoprodajnih ugovora“, kako bi održale iluziju kontrole nad životom i odnosima s drugim ljudima, osobito onima koji su im važni.
No, život i odnose s ljudima nemoguće je kontrolirati; svaki pokušaj u tom smislu završava neuspjehom. Pored toga, lišava nas onoga što je najvažnije – sudjelovanja u tajni života sa svim onim što život sa sobom nosi.
Uključujući i tajnu susreta s drugim ljudskim bićem.
Da bismo shvatili sebe, moramo biti shvaćeni od Drugog a da bismo bili shvaćeni od Drugog, moramo shvatiti drugog.
(Heinz Kohut)
Svatko od nas rastrzan je između dvije međusobno oprečne potrebe: potrebe za sobom i samoćom vlastita svijeta te potrebe za pripadanjem nekome: nekoj cjelini, osobi, grupi. U neprestanom kretanju između polova individualne odvojenosti i sudjelovanja u nečemu što je veće od nas, tj. onome međuljudskom, nerijetko prolazimo kroz cijeli niz vanjskih i unutarnjih konflikata. Štoviše, većina ljudi koji krenu na psihoterapiju potaknuta je na to upravo bolnim pitanjem kako uskladiti vlastiti unutarnji svijet s onim koji dijele s drugim ljudima.
U naše vrijeme to pitanje je postalo osobito važno budući da suvremeni način života u prvom redu propagira vrijednosti mjerljive vanjskim sjajem, postignućima i povećanjem materijalnih dobara. No, uspjeh i financijska moć ne dovode nužno i do osjećaja ispunjenosti i sreće. Naprotiv, često je taj omjer obrnuto proporcionalan budući da kvaliteta ispunjenosti i sreće nije povezana s količinom onoga što imamo već s unutarnjim zadovoljstvom, a to je teško ostvariti ukoliko ne ljubimo i nismo ljubljeni u najdubljem smislu riječi. Drugim riječima, sreća je u velikoj mjeri povezana s kvalitetom odnosa, osobito odnosa s bliskim ljudima.