Svi sanjamo, i to čak po nekoliko puta tijekom noći ili za vrijeme dnevnog odmora. Usprkos tome, mnogi se ljudi ne sjećaju svojih snova i ne obraćaju pozornost na njih. Nažalost, time propuštaju vrlo vrijedan i zanimljiv dio života koji im usto može pomoći pri rješavanju problema s kojima se susreću na javi.
Od davnih vremena do danas u raznim kulturama svijeta snovima se poklanjala pozornost.
U egipatskim su hramovima svećenici-čitači, posvećeni pisari ili onirokriti tumačili simbole iz snova prema ključu koji se prenosio iz generacije u generaciju.
Babilonci su snove smatrali porukama natprirodnih bića, a Asirci znakovima koji pokazuju put te je, primjerice, asirski kralj Asurbanipal (669. – 626. pr. Kr.) imao čak i svoju sanjaricu.
Stari Grci su vjerovali da su snovi božanske poruke koje se, prema riječima Artemidora (autora najpoznatije sanjarice staroga vijeka) “ulijevaju u ljude radi koristi i poučavanja”. Trudeći se proniknuti u njihovo značenje, Artemidor je posebnu pozornost obraćao snovima koji se ponavljaju vjerujući, poput Junga dva tisućljeća kasnije, da svatko jednom u životu usne jedan osobito značajan san koji utječe na sav njegov kasniji razvoj.
Stari Rimljani snovima su se obraćali kao oraklu tražeći savjet ili proročanstvo, prorok Muhamed smatrao ih je “razgovorom između čovjeka i njegova Boga” te je sa svojim učenicima svakodnevno razgovarao o njihovim snovima, a brojna plemena starijih i novih vremena su tumačenje snova utkala u gotovo sve pore svoga života.
I u Starom i u Novom zavjetu može se naći obilje zapisa o snovima, koje šalje Bog kako bi na taj način prenio svoje poruke i naredbe koje se obično tiču čitava puka (poput onih u snovima Danijelovim i Jakovljevim, Nabukodonosorovim i Solomonovim).
Rani kršćani su snove smatrali božanskim porukama, Grgur iz Nyssara u IV. st. vjerovao je da, zrcaleći slike duše, snovi odražavaju sanjačevu osobnost; sveti Augustin koristio ih je kao kanale za svoju komunikaciju s Bogom i njegovim anđelima, a Toma Akvinski govorio je o njihovoj proročkoj naravi te onome što se od vremena C. G. Junga naziva sinkronicitetom…
Prve sanjarice na Zapadu pojavile su se kratko vrijeme nakon objavljivanja Guttenbergove Biblije u petnaestom stoljeću, podučavajući pored ostaloga kako potaknuti snove koji predviđaju buduće događaje, a tijekom devetnaestog stoljeća za snove i njihovo značenje zainteresirali su se i znanstvenici te je npr. francuski psiholog Alfred Maurie nizom eksperimenata pokušao dokazati kako su snovi povezani s vanjskim podražajima.
Sigmund Freud, otac psihoanalize, smatrao je snove carskim vratima u nesvjesno. 1900. godine je objavio knjigu “Tumačenje snova” koja je, usprkos brojnim kritikama znanstvenih krugova, predstavljala prekretnicu u osvjetljavanju “noćnog” aspekta čovjekova duševnoga života. Nakon njega snovima su se bavili i bave brojni veliki “proučavatelji” ljudske duše poput C. G. Junga, F. Perlsa, A. Mindella, S. Labergea, R. Bosnaka i drugih.