Iako je čovjek duhovno biće, njegovo duhovno buđenje i razvoj rijetko se odvijaju prirodno i skladno. Obično im prethodi neka životna kriza i pokušaj razumijevanja smisla vlastita postojanja, što na površinu donosi razne unutarnje konflikte.
Mnogi ljudi žive prema pomno stvorenim sličicama o tome kako bi oni i njihov svijet trebali izgledati te žude za nekom zamišljenom srećom, postavljajući si razne ciljeve kako bi je postigli. Nesvjesni toga da nikakva vanjska postignuća ne mogu umiriti onaj duboki osjećaj čežnje za Bogom, idu od jednog cilja do drugog, istovremeno sve dublje potiskujući mnoge svoje potrebe i temeljni strah od života i njegovih izazova. Životne prekretnice i otvaranje prema području duhovnoga dovode u pitanje mnogošto od njihova dotadašnjeg svijeta. Neki ljudi na to reagiraju krizom, drugi pak od nje bježe, svom silinom se bacajući na istraživanje i intenzivan rad na sebi, sretni da su konačno otkrili „prečicu do raja“.
No, duhovni put nije lagan; naprotiv, zahtjevniji je no što možemo i naslutiti.
To je vrlo osamljen put; premda ćemo usput sretati mnoge ljude, na najvažnija pitanja morat ćemo sami pronaći odgovor, sami donijeti važne odluke i nositi se s njihovim posljedicama. A to iziskuje hrabrost, rizik i duboko povjerenje.
Pored toga, ići duhovnim putem pretpostavlja potpuno i neopozivo preuzimanje odgovornosti za sebe i svoje postupke, misli, osjećaje, raspoloženja. To zahtijeva beskompromisnu iskrenost prema sebi te otvorenost i spremnost na suočavanje i s tamnom stranom vlastita bića.
Na tim zahtjevima spotaknu se mnogi duhovni tragaoci, te takozvani duhovni put postane samo još jednim načinom bijega od života i njegovih problema. Naime, nerazriješene emotivne rane, uvjerenja i odluke, nesvjesno stvoreni u ranom djetinjstvu i/ili u trenucima raznih kriza, utječu na čovjekovu duhovnu praksu i njegovo viđenje duhovnoga, ometajući ih i oblikujući na razne načine, tim više ukoliko ih dotični nije svjestan.