Svatko je Mjesec i ima svoju tamnu stranu koju nikada nikome ne pokazuje.
(Mark Twain)
Naši emotivni obrasci toliko su duboko ukorijenjeni u srž našeg identiteta da ih je teško objektivno sagledati. Oni nas oblikuju i grade našu stvarnost, pokušavajući prije svega sačuvati netaknutim svijet naših unutarnjih sličica budući da se, čak i kada nismo zadovoljni sobom ni svojim načinom života, jedino unutar njihovih okvira osjećamo sigurnima. Sve što bi ih moglo dovesti u pitanje, nosi sa sobom potencijalnu opasnost od povrede s kojom se možda nećemo znati nositi.
Drugim riječima, ma koliko bili nezadovoljni postojećim stanjem i svojim razumom ili čak voljom bili spremni mijenjati se, jednim dijelom sebe želimo ostati u tome. Neki ljudi npr. osjećaju se vrijednima i moćnima samo ako pomažu drugima. No, iza maske dobrohotnosti, ljubavi i nesebičnosti, osobe poistovjećene s ulogom spasioca uvijek spremnih biti drugima na usluzi, često su duboko u sebi vrlo depresivne: davanje drugima sprečava ih da dođu u kontakt s vlastitim očajem i strahom od života (čijim se izazovima ne osjećaju doraslima), čineći te osjećaje još dubljima i još teže rješivima. Drugim riječima, njihovo žrtvovanje za druge jedan je od oblika nasilja nad sobom i, ma koliko se naizgled doimale duhovnima, takve osobe su poput male djece kojima je takozvana duhovnost tek sredstvo da „iskamče“ ljubav, priznanje i poštovanje koje u suštini ne osjećaju ni prema sebi ni prema drugima.
Bojimo se suočiti sa svojom sjenom već, nesvjesno vođeni dječjim načinom razmišljanja pri kojemu je sve crno ili bijelo, u susretu s tamnim dijelovima svoga bića vjerujemo da smo cijeli takvi. To budi sumnju u opravdanost vlastita postojanja i u nadu da će jednom biti drukčije. Nesvjesno da je sjena samo dio nas koji je moguće osvijetliti i transformirati, dijete u nama od nje bježi i nastoji je još dublje potisnuti.
Ključni imperativ naše civilizacije je težnja za slobodom i srećom. Mnogi ljudi osjećaju se zatočenicima svoje svakodnevice i pokušavaju se izdignuti iznad njezinih okvira. Poput alkohola, droge i sl., i duhovnost može predstavljati bijeg u prostore neke nove slobode u kojoj „kao djeca Božja zaslužujemo sve“, i to „sada i ovdje“. Potraga za vječnom srećom opravdana je devizom: „Poželi i misli pozitivno, i bit će tvoje“, bez pitanja o tome tko je taj koji želi i kakvom je sviješću pritom vođen. U tom smislu u nekim duhovnim krugovima i emocije se dijele na dobre i loše: „loših“ emocija treba se osloboditi što prije, budući da su one „smeće“ koje nas sprečava da uživamo u punini svog božanskog identiteta (suprotnost tome su razni oblici askeze te insistiranje na neugodnim iskustvima, kako bi se uništio ego te duša pročistila i oplemenila). U oba načina podvlači se dualitet tijela i duha, osobnosti i duše, suprotstavljajući ih kao neprijatelje koji nemaju šansu objektivno pogledati jedno drugo i eventualno pronaći zajednički jezik. Ne razmišlja se o tome da nam ego, osobnost (a time i tijelo), treba kako bismo preživjeli u ovome svijetu te predstavlja okvir unutar kojega se na ovoj razini duša može razvijati i rasti. U tom smislu gorljiva težnja za slobodom i srećom samo je druga strana negiranja sebe i svog istinskog bića. Prava sloboda, naime, može se ostvariti samo unutar sebe i to, paradoksalno, kroz predavanje onome što je više od nas, dobrovoljno ustupajući vlastitu volju onoj Božjoj. To je unutarnji poziv, koji je moguće ostvariti jedino priznajući ranjivost vlastite egzistencije te nastojeći upoznati je i živjeti u potpunosti.
Bili mi toga svjesni ili ne, veliki dio duhovnoga traganja zasnovan je na strahu od života i njegove konačnosti. Osjećaj odvojenosti od naše božanske prirode čini nas ranjivima i budi u nama neugasivu težnju za nečim što pokušavamo zadovoljiti raznim stvarima i postignućima u vanjskom svijetu. Usprkos tome, ma koliko bili uspješni i priznati, s koliko god ljudi i stvari bili okruženi, iznutra i dalje ostaje osjećaj duboke praznine, osjećaj da mora postojati „nešto više“. To je ono poznato uvjerenje da je život negdje drugdje, a ovo ovdje tek nešto što moramo izdržati da bismo jednom mogli početi živjeti kako valja. Otkrivši konačno „duhovnost“, koja im se čini savršenim lijekom za sve boljke, mnogi ljudi idu od knjige do knjige, od radionice do radionice, od učitelja do učitelja ne bi li što prije premostili jaz koji je unutar njih samih. U tom slučaju, ni duhovni put nije mnogo više od pohlepe i želje za posjedovanjem, imanjem nečega (ovaj put – neke više stvarnosti) kako bi se ugušila duboka unutarnja praznina koju stvara osjećaj vlastite ništavnosti pred vječnom tajnom života.
Duhovna patologija ima mnogo lica.
Tako se npr. u nekim duhovnim krugovima drži da je ovaj svijet iluzija koju možemo nadvladati tek promijenimo li se i ukinemo li svoj ego. Ne podcjenjujući teorijsku podlogu takva stava, ne mogu ne upitati se nije li on još jedan od načina na koji malo dijete u nama misli da može doskočiti životu i onome što mu se čini nerješivim. Mnogi ljudi su na svom duhovnom putu prošli kroz razna iskušenja u odnosima s takozvanim duhovnim učiteljima koji su ih, „u ime nadilaženja ograničenih uvjerenja ega“, iskorištavali i seksualno i na razne druge načine. Mnogi pak pod devizom da je „ovaj svijet iluzija“ bježe od odgovornosti, ne rješavajući svoje probleme i ne izvršavajući osnovne životne zadatke.
Ah, što se najprije otkriva kad se stigne do temelja? Otkriva se kako na lažnim temeljima počiva ono što je izgledalo kao velika svetost.
(I. Tauler)
U svom psihoterapijskom radu nerijetko sam se sretala s emotivno nezrelim osobama koje se, usprkos tome što su godinama „na duhovnom putu“, i dalje vrte u istim krugovima nezadovoljstva svojim životom, poslom i konfliktnim ili pak manipulativnim odnosima s bliskim ljudima. Često sam imala prilike raditi s ljudima koji su nekoliko dana nakon neke od katarzičnih duhovnih radionica, ne znajući nositi se s emocijama koje su pritom došle na površinu, bili na rubu psihičkoga sloma.
Osnovne psihičko-duhovne potrebe svakoga ljudskog bića su: potreba za sigurnošću, ljubavlju, važnošću, zabavom, slobodom i samoostvarenjem. O njihovu prepoznavanju i zadovoljenju ovisi naša unutarnja stabilnost, a način njihova zadovoljavanja ovisi o osobnoj i duhovnoj zrelosti pojedinca.
Imamo li to na umu, nije teško zamisliti s kakvim sve opasnostima na svom duhovnom putu će se susresti osoba koja ne poznaje dovoljno sebe, svoje mogućnosti i ograničenja. Taj raspon je još širi uzmu li se u obzir i drugi elementi čovjekove sjene.
Konflikt između težnje za rastom i razvojem i one za zadržavanjem trenutačnoga stanja temelj je želje za brzim napredovanjem, kako bi se što prije premostio jaz između sadašnje vrtnje u začaranome krugu nezadovoljstva (i frustracije sobom i svojim životom) i čudesnoga duhovnog svijeta, u kojemu je sve onako kako treba biti. Kao što je već spomenuto, mnogi ljudi idu od učitelja do učitelja, od tehnike do tehnike i svaki put kada dođu do određene granice, okreću se nečemu novom, ne dopuštajući si da se istinski susretnu sa sobom. Idući od jednoga do drugoga fascinantnog učenja i tehnike, uz čiju će pomoć na najbrži mogući način postići zamišljeni cilj, zapravo se sve više odmiču od njega, spotičući se uvijek iznova o vlastitu sjenu.
Još u šesnaestom stoljeću kršćanski mistik sv. Ivan od Križa pisao je o tamnoj noći duše, tj. o greškama i kušnjama s kojima se suočava nezrela duša na početku svoga puta prema Bogu, te krizama kroz koje mora proći kako bi se pročistila.
Svaka kušnja je odraz naše nesavršenosti: pokušavajući proći kroz kušnju suočavamo se s vlastitom sjenom, upoznavajući je, prorađujući i integrirajući, bez čega nema rasta i razvoja ni u psihičkom ni u duhovnom smislu riječi. Na žalost, mnogi se ljudi odbijaju suočiti sa sobom te, projicirajući svoje slabosti i strahove na druge ljude, i dalje ostaju zatočenici vlastitih zabluda.
Svatko ima u glavi dovoljno ludila da uništi vlastiti život.
(Goran Tribuson)
Još jedna od zamki na duhovnom putu je oholost, koja se manifestira kao potreba da se na neki način bude iznad drugih, dajući im na znanje koliko smo ispred njih ili pak da je upravo naš put jedini pravi put do Boga.
Pored lakomosti i nezasitnosti, koja ljude tjera da trče za duhovnim iskustvima i znanjima, tu je i ono što sv. Ivan od Križa naziva bludnošću u duhovnom smislu riječi, tj. fascinacijom duhovnim iskustvima, raznim vizijama, čudesnim osjećajima preplavljenosti Božjom milošću i stapanja s Njime… U težnji za takvim iskustvima, koja im daju osjećaj da su posebni (a time i vrijedni Božje, pa i ljudske ljubavi), neki ljudi stalno isprobavaju svaku novu čudesnu tehniku koja će im, makar na trenutak, „pribaviti“ to čudesno stanje i na taj način postaju zatočenicima neke vrste duhovne narkomanije, umjesto da se iskreno pozabave sobom i svojim razvojem. U skladu s time, ljuti su i zavidni onima kojima, čini im se, „ide bolje“ no njima. Mnogi se godinama ili čak cijeloga života vrte u začaranom krugu pseudoduhovnosti, sve više se zaplićući u mreže vlastite patologije.
Pravi duhovni put zahtjevan je posao i traži cijeloga čovjeka i njegovu spremnost na bespoštedan rad na sebi, preispitivanje i promjenu, ma što to nosilo sa sobom. K tome, taj dugotrajan mukotrpan rad ne donosi brze rezultate.
Zrela duhovnost pretpostavlja predanost i posvećenost onome što je najviši cilj ljudskoga života. Da bismo ga postigli, trebamo biti iskreni prema sebi i spremni beskompromisno se uhvatiti u koštac sa svojim slabostima, prihvaćajući da su dio nas, ali i da ih je moguće promijeniti. Imajući na umu dijete u nama koje, iz svoga straha i neznanja, poseže za rješenjima koja mu donose trenutačni dobitak ili olakšanje i, preuzimajući odgovornost za nj, kao odrasli ljudi postupno ga učimo i odgajamo poput roditelja punog ljubavi, pomažući mu da odraste i postigne ono zbog čega je rođeno.