Zaluta jedan čovjek u zemlju luđaka. Na putu sretne grupu ljudi koja je izbezumljena bježala od žitnoga polja. Kad ih neznanac upita što se dogodilo, odgovoriše mu da je u polju neko strašno čudovište. Zaintrigiran, čovjek odluči sam istražiti o čemu je riječ te se uputi prema polju gdje, na svoje iznenađenje, ugleda običnu lubenicu…
Na početku svoga duhovnog traganja i mi smo izgubljeni i prestrašeni te nam se mnogo toga čini zastrašujućim. Osobito, uzmemo li u obzir činjenicu da se proces duhovnog buđenja i rasta obično ne odvija harmonično i mirno već na izvjestan način u nj bivamo gurnuti.
Obično nekim nejasnim osjećajem nezadovoljstva i besmisla. Ili pak kakvim udarcem sudbine koji odjednom iz temelja potrese sav naš dotadašnji svijet. I, svjesno ili nesvjesno, uzburka cijelu lavinu pitanja o tome tko smo mi stvarno, što je život, zbog čega nam se sve to događa i što možemo učiniti s tim.
Najgore od svega je što obično nemamo pojma otkuda početi.
I zato bismo najradije preskočili nekoliko stepenica i dokinuli proces koji vodi od onoga u čemu smo sada do onoga kamo bismo željeli dospjeti.
Dajući pritom drugima moć odlučivanja o tome što je za nas dobro i prepuštajući im odgovornost za naš život i rješavanje naših problema.
U slijepoj nadi da će se stvari nekako posložiti same od sebe.
Potpuno nesvjesni čvrste mreže uzroka i posljedica koja leži u njihovoj pozadini.