Sve je počelo još mnogo prije.
Davno još kada smo, kao još posve mali, na temelju svoga dječjeg doživljaja stvarnosti te odnosa i pravila koji su vladali u našoj okolini, nesvjesno stvorili cijeli niz zaključaka i odluka, naivno vjerujući da će nam oni pomoći da u tom nesigurnom svijetu pronađemo za sebe neki kutak u kojem ćemo zauvijek biti sigurni i zaštićeni. Najvažniji zaključci i odluke doneseni su vrlo rano, negdje do naše treće godine; sve ono poslije samo ih je potvrđivalo. Osobito u nekim traumatskim situacijama koje su iole podsjećale na naša najranija iskustva.
U skladu s tim zaključcima i odlukama ponašamo se i kao odrasli ljudi, potpuno smetnuvši s uma činjenicu da su se uvjeti, okolnosti i naše sposobnosti stubokom promijenili. Upisani duboko u razne zakutke nesvjesnog uma, naši dječji obrasci razmišljanja, osjećanja i ponašanja djeluju sami po sebi, automatski; dovoljno je da nas nešto i najmanjim djelićem podsjeti na neku sličnu situaciju iz prošlosti i cijela dobro naučena unutarnja (a potom i vanjska) drama odvije se ispočetka, a njezini loši ishodi s vremenom postaju sve predvidljivijima i sve bolnijima.
Suvremeni psihoterapeuti koji poniru u dubine svojih pacijenata znaju da se iza stroge maske čvrste osobnosti današnjega čovjeka krije maleno dijete u kojemu su nagomilane dugogodišnje suze i strahovi.
(Stephen Larsen)
Naime, pored niza uloga koje igramo u vanjskom svijetu te cijelog unutarnjeg kazališta u kojem se susreću, igraju i sukobljuju razni dijelovi naše osobnosti, svatko od nas funkcionira na tri osnovne “razine”. Najočitija od njih je ona s kojom se poistovjećujemo; ona je poput maske (C. G. Jung je nazivao personom), čiji je cilj ostaviti dojam kako bi nas drugi prihvatili i ponašali se sukladno našim očekivanjima, kako bi se naš život odvijao u skladu sa sličicama u našoj glavi. U području druge razine skriveni su naši tajni osjećaji, misli i želje, od kojih je većina prilično suprotna onome što pokazujemo pred svijetom bojeći se da bi se netko mogao naljutiti, prezreti nas, odbaciti. Te dvije razine u neprestanom su sukobu. U borbi za prevlast nekad pobijedi jedna, nekada druga ali je ratu teško nazrijeti kraj. Na bojnom polju nakon svake bitke ostaje mnoštvo leševa, svjedočeći o iznevjerenim nadama, propalim snovima koji nikada neće biti ostvareni i sl. To polje pustoši psihološkim se jezikom naziva depresijom, a depresija se, kao što znamo, manifestira na razne načine od inercije do kojekakvih tjelesnih bolesti.
Samo treća razina usklađena je s našim istinskim bićem, onim jedinstvenim, posve izuzetnim oblikom postojanja po kojemu svaki čovjek predstavlja dragocjenu kap u oceanu sveukupnog života. Međutim, tako dugo dok je gotovo sva naša energija angažirana u borbi između imperativa prve razine i želja i potreba druge, naše unutarnje biće ostaje skriveno i zatočeno ispod debelog sloja turobnoga bojnoga polja.
Sloja depresije i osjećaja nepostojanja, praznine.
Ugleda jedan vrabac pauna kako se šepuri po dvorištu. Zadivljen njegovim ponosnim hodom i visoko podignutom glavom zavidno je promatrao kako raskošnim repom opisuje veliki krug u zraku. “Želim postati kao on”, pomisli vrabac, “onda će se i meni svi diviti.” Stoga istegne vrat, udahne zrak tako duboko da su mu grudi skoro počele pucati, raširi pera te pokuša hodati gospodski poput pauna. Visoko držeći glavu osjeti silan ponos, ali kako se sapletao i posrtao pri svakom koraku, nakon nekog vremena se umori. Zaboli ga vrat i noge i, još gore, opazi da mu se druge ptice – uobraženi kosovi, gizdavi kanarinci i glupe patke – smiju. Očito smatrajući glupim vrapca koji se trudi biti paun. “Hm, ova mi se igra više ne sviđa”, pomisli. “Neću više biti paun, vrijeme je da ponovno postanem vrabac.” Međutim, kada pokuša ponovno hodati kao vrabac, ne uspije mu. Umjesto da hoda kao prije, poče skakutati i više nikada nije ni mogao drugačije.
Poznata je priča o ljepolikome Narcisu koji se, ugledavši svoj odraz u vodi, zaljubio u svoju sliku do te mjere da se okliznuo, pao i utopio. Vrapčeva i njegova priča i nisu tako različite kao što bi se na prvi pogled moglo učiniti. Jedan od njih zatravljen je vlastitom slikom, drugi pak slikom nekoga drugog. Narcis se sa svojom slikom toliko poistovjetio da i ne sluti da se ispod krije nešto znatno vrednije već i na najmanji znak neke opasnosti, koja bi joj mogla naštetiti, pada i utapa se, a ako ponovno ustane, pokušava sliku doraditi, učiniti je još savršenijom, kako bi bio siguran da se tako nešto više neće ponoviti. Za razliku od njega, vrapcu se vlastiti lik čini beznačajnim u usporedbi s onima koje vidi oko sebe te ga namjerno gura još dalje, ne bi li postao poput nekog drugog i na taj način zaslužio divljenje i poštovanje. U krajnjoj liniji, ljubav.
I jedan i drugi, međutim, izgubili su kontakt s autentičnim sobom.
Kao što je već spomenuto, između pravoga bića i maske koju nose pred svijetom – debeli je sivi sloj praznine i depresije koji prekriva unutarnji život osobe. Taj život povremeno šikne prema vani u obliku raznih nezadovoljstava i kriza te manjih ili većih tjelesnih bolesti.
Već je i na ovim stranicama bilo riječi o tome kako nastaju bolesti i što im sve prethodi.
Nastavi čitati … Ponekad se pokaže da su prečice zapravo bile obilaznice