Naši su životi priče. Ponekad, međutim, svoje priče ne prepoznajemo dok se odvijaju pred nama. Premda katkada maglovito naslutimo da je naša priča jedinstvena, vrijedna razmišljanja. Možda bismo dobro postupili kada bismo meditirali o svom životnom putu i povremeno si postavljali pitanja kao što su: “Tko sam? Koja je moja svrha? Kakvim putem želi ići moje srce?” te pažljivo osluhnuli ono što se iz tog spokoja i tišine s vremenom pojavi. Jer svaki je život jedinstvena priča, istkana od brojnih podpriča, zapleta, tokova i vremena. Već i nejasna slutnja naše priče omogućit će nam da više budemo stvaraoci, a manje žrtve vlastitoga života.
(Jon Kabat-Zinn)
Pa i kada je riječ o područjima života za koje mislimo da nisu pod našom kontrolom. Kao što su npr. razne manje i veće nezgode, nesreće i bolesti, čiju pojavu i uzroke gotovo u pravilu pripisujemo Višoj sili, uvjereni da protiv toga ne možemo ništa. Ne razmišljajući da smo kao ljudska bića kompleksan spoj duha i materije i da istovremeno živimo na mnogo razina postojanja, odnosno: tjelesnoj, emocionalnoj, mentalnoj i duhovnoj. A te razine međusobno se dodiruju, prožimlju, potiču i djeluju jedna na drugu, ogledajući se i manifestirajući u onome što nazivamo svojom stvarnošću.
Ljudsko tijelo je vrlo osjetljiv instrument, koji svakom svojom stanicom prenosi poruke naše duše; simptomi, koji se na njemu pojavljuju, obično su odraz naše unutarnje neravnoteže i nerazriješenih emotivnih i drugih konflikata, kojih često ni sami nismo svjesni.
Osobno sam temi o kojoj pišem bila privučena vrlo davno, pokušavajući razumjeti što se događa sa mnom i mojim tijelom, koje me od najranijih dana “obasipalo” brojnim dijagnozama i prognozama o tome koliko mi još života preostaje, a ta prognoza se u jednoj fazi kretala od dvije godine do svega nekoliko sati. Kako mi u to vrijeme nije bila dostupna nikakva literatura na tu temu, prve nevješte korake radila sam potpuno intuitivno, slijedeći puki nagon za preživljavanjem i učeći iz pokušaja i grešaka. Teoretsko znanje, obogaćeno i iskustvom u radu s drugim ljudima, došlo je kasnije, kad sam već odavno bila izvan tih prvih začaranih krugova. S vremenom sam naučila vjerovati svom tijelu i više slušati njegove signale, shvativši da ono nije tek zatvor u kojemu je stiješnjena moja duša, već čudesan hram, unutar kojega ona može rasti i razvijati se. A zajedno s njom i svijet koji čini moju svakodnevicu.
Tako je sa svakim od nas. Štoviše, tako je i sa svakim djelićem postojanja, budući da je nevidljivim nitima sve međusobno povezano i utječe jedno na drugo.