Tajna slobode je naše osobno pristajanje na svoju sudbinu.
(Paul Tournier)
3. prosinca 1967. kirurg Christian Barnard izveo je prvu transplantaciju srca presadivši srce 25-godišnje žene u tijelo 55-godišnjeg Louisa Washkanskyja koji je umro nakon 18 dana. Drugu transplantaciju srca izveo je 2. siječnja 1968. a pacijent Philip Blaiberg preživio je puna 563 dana nakon operacije. Otada do danas transplantacijska medicina razvila se do neslućenih razmjera a, zahvaljujući jakim lijekovima koji sprečavaju odbacivanje implanta, u znatnoj mjeri povećala se i duljina života onih kojima je implantiran organ nekog drugog čovjeka. Na taj način, čini se, ljudsko znanje i umijeće još jednom su odnijeli pobjedu u borbi s bolešću i smrću.
No kako ništa na ovome svijetu nije lišeno i svoje druge strane, čini mi se vrijednim pozabaviti se nekim aspektima transplantacije organa o kojima se inače ne govori mnogo.
ONO O ČEMU OBIČNO NE RAZMIŠLJAMO
Ljudsko tijelo dragocjen je instrument duše kroz koji ona stječe iskustva i uči svoje lekcije u materijalnom svijetu. Završivši „predviđeni“ program, vraća se u duhovni svijet iz kojega je potekla. Razni problemi i bolesti također mogu biti sredstvima učenja. Međutim, materijalistički pogled na svijet suvremenog društva doveo je do precjenjivanja fizičkih vrednota i pretjerane usmjerenosti na tijelo koje se nastoji pod svaku cijenu održati na životu i u što savršenijoj formi pa i kada se to protivi prirodnim procesima njegova starenja, propadanja i umiranja. Sam Christian Barnard u svojoj knjizi “Sretan život, dostojanstvena smrt” kaže: “Na upravo podmukao način njega se (liječnika) pokušava uvjeriti da svoje znanje mora ekskluzivno koristiti za sprečavanje smrtnosti”. Nerijetko je pritom oboljeli sa svojom životnom pričom, svojim strahovima i nadama, željama i razočaranjima prepušten samome sebi.
U knjizi “Živjeti s tuđim srcem” psihoterapeutkinja Elisabeth Wellendorf, koja je 12 godina radila s umirućim i kronično bolesnim pacijentima na Dječjoj klinici Više medicinske škole u Hannoveru, piše: “Transplantacija organa odavno je postala rutinom. Medicina se njome diči uzdižući je do statusa paradnoga konja svoje tehnologije. Mnogim je ljudima podarila nov djelić života ili čak novi život, a ipak osobito u oči upada njezina mehanicistička slika čovjeka, svojstvena High-Tech medicini. U njezinim očima, čovjek je uređaj čiji se istrošeni dijelovi jednostavno mogu ukloniti kako bi se umjesto njih mogli ugraditi novi…”
A banke organa pomoću kompjutora igraju ulogu Sudbine koja će, kada se nađe prikladni organ, odlučiti o tome čiji je slučaj hitniji. Ni kirurg, koji će obaviti tako osjetljiv zahvat kao što je vađenje nečijeg organa da bi ga se zamijenilo tuđim, neće upoznati čovjeka s kojim se susreće u tako dramatičnim okolnostima njegova života. U svakom slučaju, rijetko će o njemu znati više od pukih podataka o njegovu fizičkom stanju te tijeku njegove bolesti. No, to nije sve.
Da bi transplantacije bile moguće, potrebni su svježi organi… Postoji samo jedna mogućnost da se to razriješi: novo definiranje smrti, onakvo kakvo odgovara potrebama transplantacije. Upravo to učinila je 1968. adhoc sazvana komisija na Harvard Medical School. Ireverzibilnu komu izjednačila je sa smrću čovjeka u cjelini.” I dalje: “Definicija smrti mozga ograničava obilježja smrti na odumiranje funkcija mozga, dok se ostale tjelesne funkcije i dalje održavaju. To znači: čovjek diše, njegov krvotok funkcionira, organi mu rade. (liječnici to nazivaju Lazarus sindromom) Čovjek probavlja, izlučuje, znoji se, može imati temperaturu, može čak – kao što se već dogodilo s nekim trudnicama kod kojih je bila ustanovljena smrt mozga – roditi dijete.
(Elisabeth Wellendorf)
Transplantacija organa zahvat je koji uvelike nadilazi zemaljsko. Smrt koja je nastupila prirodno, kao rezultat određenog procesa govori o tome da je duša završila svoju zadaću na Zemlji i nakon određenog vremena, potrebnog kako bi se na prirodan način odvojila od tijela u kojemu je prebivala, može ići dalje, na više razine bivanja. U mnogim kulturama (a do nedavno taj se običaj njegovao i po našim selima) umrloga čovjeka ostavljalo se tri dana na ležaju u prostoriji punoj cvijeća i upaljenih svijeća i pored njega su naizmjence bdjeli članovi obitelji i rodbine, pomažući time (svjesno ili nesvjesno) njegovoj duši da prođe kroz taj prijelaz. Izjednačavanje smrti mozga sa smrću čovjeka budi pitanja o tome što se zaista događa u prijelaznoj fazi između života i smrti. Što se događa s dušom čovjeka kojemu je dijagnosticirana smrt mozga ili pak s dušom čovjeka kojem su neposredno nakon smrti izvađeni organi kako bi bili implantirani u tijelo nekog drugog čovjeka te nastavili živjeti kao dio njegova organizma? Tà poznato je da duša postoji i prije rođenja i nastavlja živjeti i nakon smrti. Zajedno sa svim programima i lekcijama koje je svladala i onima koje tek treba svladati.