Koliko puta smo sebe i/ili druge ulovili u nekoj reakciji neprimjereno burnoj u odnosu na ono što je izazvalo. Kao da se odjednom pokrenula lavina koju nismo očekivali. Jednako kao kada početnik u radu na računalu pritisne određenu tipku i na monitoru se odjednom pojavi cijeli niz brojki, slova i sl. za koje nije ni znao da postoje.
Riječ je o tome da pojedine situacije, riječi ili pokreti ljudi iz naše okoline nesvjesno u nama pobuđuju sjećanje na neke slične situacije, riječi ili pokrete iz prošlosti, bliske i one znatno dalje koja seže u najranije trenutke našega života, te u njima i reagiramo slično kao tada bez obzira na to što je riječ o potpuno drugačijoj situaciji, mjestu i ljudima koji su nekom svojom rečenicom ili postupkom potaknuli našu reakciju.
Naime, bili mi toga svjesni ili ne, u nama još uvijek živi ono malo dijete koje smo nekada bili. Dijete koje svoje najelementarnije potrebe (za hranom, toplinom, dodirom i sl.) nije moglo zadovoljiti samo već je njihovo zadovoljenje ovisilo o “milosti” ili “nemilosti” okoline u kojoj je odrastalo. A kako ta okolina nije bila uvijek tako topla i susretljiva kako smo željeli, mnoge naše potrebe ostale su nezadovoljene ili pak zadovoljene na neodgovarajući način te smo i dalje ostajali gladni i puni čežnje, očiju uprtih u vrata iza kojih se krio šareni svijet do kojega mi sami nismo mogli doći, jer smo bili premali.
I kasnije, kad odrastu, mnogi ljudi nastave čekati. Prikovani na mjestu, nadajući se da će jednom doći netko tko će ih razumjeti, utješiti i utažiti njihovu čežnju za ljubavlju i blizinom. Štoviše, mnogi cijeli svoj život provedu čekajući, nesvjesni toga da kao odrasli više nisu tako bespomoćni ni ovisni o drugima, već se sami mogu pobrinuti za većinu stvari koje im trebaju.