Tijekom terapijskog procesa između terapeuta i osobe koja je u terapiji razvija se vrlo intenzivan odnos tijekom kojega, u idealnom slučaju, osoba simbolično ponovno prolazi kroz uobičajene faze odrastanja: od početne svojevrsne ovisnosti o terapiji i terapeutu, preko pobune i preispitivanja što je od toga što joj terapeut (a, kroz to, i drugi ljudi u njezinu životu) kaže – za nju relevantno a što ne, do uspostavljanja vlastite emocionalne neovisnosti i unutarnje slobode.
Na izvjestan način izdvojen iz konteksta uobičajenog života, terapijski odnos lišen je one vrste emocionalnih i ostalih konotacija koje prate druge odnose u životu. Upravo zbog toga osobi je lakše (i manje riskantno) otvoriti se i pokazati neke dijelove sebe. Postupnost uspostavljanja odnosa s terapeutom, praćenja raznih njegovih faza i izlaska iz tog odnosa (koji je po prirodi stvari odnos “na određeno vrijeme”) vrijedno je iskustvo, koje pomaže uspostavljanju svjesnijih odnosa s ljudima iz “stvarnog” života osobe.
Pored toga, duboki ljudski odnos i povjerenje, što se tijekom jednog kontinuiranog terapijskog procesa razvijaju između dvaju ljudskih bića, mogu potaknuti vrlo duboke promjene te snažno podržati proces iscjeljenja i izgradnje novog, kvalitetnijega pristupa životu.
Prema Jungovim riječima, konflikti koje imamo s vanjskim svijetom odraz su naših unutarnjih konflikata. Drugačije rečeno, naš život i naša sudbina odraz su onoga što je u nama. Terapija nam pomaže da se lakše suočimo sa sobom i svojim unutarnjim konfliktima, otkrijemo svoje unutarnje biće i iziđemo iz uskih okvira različitih uvjetovanja i očekivanja, u koje smo se nesvjesno zatvorili. Otvarajući se bogatstvu svog unutarnjeg bića, mijenjamo se i naš život postaje kvalitetniji, bogatiji, smisleniji.