U našem društvu još vlada predrasuda da je pomoć psihoterapeuta potrebna samo duševno bolesnim ljudima. Druga je predrasuda da se ona odnosi (ili ograničava) na liječenje raznim vrstama lijekova, dok pravi problemi i dalje ostaju nedodirnuti.
Ni jedno ni drugo nije točno.
Osim pomoći u krizi, psihoterapija je, naime, proces učenja o sebi i vještinama ophođenja s vlastitom sudbinom.
U skladu s time, svoj rad doživljavam kao podršku i pomoć ljudima da bolje upoznaju sebe te se, otkrivajući i transformirajući ono što ih sputava, mijenjaju i rastu u skladu sa svojim punim potencijalima.
Moj krajnji zadatak kao psihoterapeuta sastoji se u tome da ljudima, koji mi se obrate za pomoć, pomognem da bolje upoznaju i prihvate sebe kao jedinstvena ljudska bića koja posjeduju razne sposobnosti i mogućnosti izlaska iz krugova u kojima se vrte te ih potaknem na to da svoje probleme počnu gledati na drugačiji način, tj. kao izazov i priliku za učenje, rast i razvoj u psihičkom i duhovnom smislu riječi.
Metode i tehnike koje pritom upotrebljavam uključuju sve aspekte čovjekova bića – tjelesni, emocionalni, mentalni i duhovni.
Većina ljudi s kojima radim relativno su stabilne osobe koje manje-više normalno funkcioniraju u svakodnevnom životu i terapija im predstavlja pomoć i podršku u nekoj krizi ili pak u nastojanju da poboljšaju kvalitetu svoga života i postanu bolji ljudi, svjesniji sebe i svrhe svoga života.