No, psihoterapija nije samo razgovor i "pomoć u krizi" već i proces učenja i razvoja. Psihoterapeutov je zadatak pomoći ljudima da bolje upoznaju sebe kao jedinstvena ljudska bića sa širokom paletom sposobnosti i potencijala te ih potaknuti na to da se mijenjaju i rastu u psihološkom i duhovnom smislu riječi. S vremenom to donosi i veću mogućnost izbora te kreativniji i svrsishodniji način života.
Većina ljudi koji se obraćaju psihoterapeutu manje-više normalno funkcionira u svakodnevnom životu i terapija im predstavlja pomoć i podršku u nekoj krizi ili pak u nastojanju da poboljšaju kvalitetu svoga života na raznim planovima.
PSIHIJATAR, PSIHOLOG, PSIHOTERAPEUT - KAKO IZABRATI ONO ŠTO MI ODGOVARA?
Riječ je o trima različitim profesijama. Psihijatri su stručnjaci koji su nakon završenog medicinskog fakulteta specijalizirali psihijatriju. Psiholozi su diplomirali psihologiju na Filozofskom fakultetu, a psihoterapeuti su nakon završenog nekog od humanističkih fakulteta (medicine, psihologije, pedagogije, socijalnog rada, defektologije...) nekoliko godina (najmanje 4-5) polazili psihoterapijsku edukaciju te stekli diplomu u okviru određenog psihoterapijskog modaliteta (npr. gestalt, transakcijska analiza, psihoanaliza, psihodrama, obiteljska terapija itd.).
Neki modaliteti podrazumijevaju individualni rad s klijentima a neki grupni, neki se više bave procesima mišljenja i razumijevanja a neki osjećajima, neki su više usredotočeni na analizu uzroka problema a neki više na njihovo rješavanje i planiranje strategija za budućnost... Mnogi psihoterapeuti su polazili edukacije iz više modaliteta te mogu birati što, kako i kada primijeniti u radu s ljudima.
Danas se ljudima nude i razni alternativni i duhovni načini rada. Sami po sebi oni nisu psihoterapija i, po načinu i stupnju svoje educiranosti, većina terapeuta koja ih u svom radu koristi - nisu psihoterapeuti. No, tijekom psihoterapijskoga procesa neke od tih metoda koriste i profesionalni psihoterapeuti.
Stoga se pri izboru terapeuta treba pažljivo raspitati. Informacije o pojedinom psihoterapeutu možete dobiti na internetskim stranicama strukovnih društava pojedinih modaliteta, od osoba koje su i same (bile ili su trenutačno) u psihoterapiji ili pak iz njegovih knjiga, članaka i sl.
Pored toga, ma koliko sposobni i educirani bili, nisu svi psihoterapeuti za svakoga; odluka o polasku na psihoterapiju jedna je od najvažnijih odluka u životu i važno je odabrati psihoterapeuta koji vam kao osoba sa svojim vrijednostima i svjetonazorom ulijeva dovoljno povjerenja da se usudite otvoriti pred njim i poraditi na svojim temama.
TKO DOLAZI NA PSIHOTERAPIJU?
Motivi zbog kojih netko odluči potražiti pomoć psihoterapeuta raznoliki su i kreću se od nejasna osjećaja da nešto "nije u redu" do duboke životne krize uzrokovane bolešću, razvodom, gubitkom posla, smrću bliske osobe i sl. Manji broj ljudi krene na psihoterapiju sa željom da nauči nešto o sebi i bolje razumije ono što im se događa. U svakom slučaju, ljudi koji dolaze na psihoterapiju različite su dobi, spola i obrazovanja; ono što im je zajedničko jest da su na neki način došli do točke u kojoj ne mogu naprijed sami te im je potrebna pomoć i podrška, a ona koju dobivaju od bliskih ljudi nije im više dovoljna.
Teško bolesna, jedna se žena danima borila sa smrću. Odjednom je obuze osjećaj da je uzeta u nebo te se nalazi pred stolcem samoga vrhovnog suca.
- Tko si ti? - upita je glas.
- Ja sam gradonačelnikova žena - odvrati ona.
- Nisam te pitao čija si žena, nego tko si ti.
- Ja sam majka četvoro djece.
- Nisam te pitao čija si majka, nego tko si ti.
- Ja sam učiteljica.
- Nisam te pitao što si po zanimanju, nego tko si ti.
- Ja sam kršćanka.
- Nisam te pitao koje si vjere, nego tko si ti.
- Ja sam ona koja je svaki dan išla u crkvu i pomagala siromašnima.
- Nisam te pitao što si činila, nego tko si ti.
I tako je to išlo dalje. Što god ona odgovorila, činilo se, nije predstavljalo zadovoljavajući odgovor. Nakon nekog vremena bijaše ponovno vraćena na zemlju, u svoj krevet.
Kada se oporavila od bolesti, odlučila je početi istraživati kako bi pronašla odgovor na pitanje tko je zapravo ona.
Često se ljudi grčevito drže određene slike o sebi i drugima i, nesvjesni sebe i svoje prave prirode, potiskuju svoje najdublje potrebe i želje.
Suočene s raznim manjim ili većim promjenama u životu, te slike o sebi i drugima vremenom se raspadaju. Razdoblja u kojima se to događa vrlo su bolna. Kad nam se stari poznati svijet počne rušiti, u nepovrat odnoseći sa sobom ono što je donedavno predstavljalo okosnicu našeg života, a nešto novo, utješno, što bi moglo ispuniti prazninu i/ili zavarati bol (fizičku ili emocionalnu) još se ne nazire, mnoge dotad ustaljene vrijednosti bivaju stavljene pod povećalo i dovedene u sumnju.
Pitanja "tko sam ja, otkuda dolazim, što radim ovdje (zašto se baš ovo/baš sada/baš meni događa) i kamo idem" osnovna su filozofska pitanja koja si svjesno ili nesvjesno postavljamo tijekom cijeloga života. U trenucima kriza, ona postaju nezaobilazna i tražeći pomoć, pokušavamo zapravo naći odgovore na njih.
PRVI SUSRET
Svi se mi bojimo promjene i nije čudno da se ljudi dugo skanjuju prije no što okrenu psihoterapeutov broj i zakažu sastanak s njim. Ponekad bi ljudi željeli poslati na terapiju neku blisku osobu, npr. člana obitelji, no nitko nikoga ne može prisiliti na promjenu ako ovaj to ne želi. Osobno tražim da osoba koja želi ići na terapiju nazove sama budući da već samim tim činom pokazuje svoju spremnost za rad na sebi. U protivnom, ne treba čekati da "važni drugi" (npr. muž, sin i sl.) krene na psihoterapiju - učinite to sami; vlastitim radom na sebi možemo i druge potaknuti na promjenu.
Pri prvom se susretu uspostavlja kontakt i razgovara o pravilima. Za nj se valja pripremiti, razmisliti o tome što želite pitati, kakva su vaša očekivanja i sl. Ne ustručavajte se pitati terapeuta o svemu što vas zanima budući da ćete s njime dijeliti vrlo duboke dijelove sebe i važno je već u početku razbistriti neke sumnje i dileme.
KAKO PSIHOTERAPIJA POMAŽE?
Psihoterapija je interaktivni proces pri kojemu su klijent i terapeut tijekom dogovorena vremena posvećeni određenoj klijentovoj temi ili problemu. Terapeutova se uloga sastoji u tome da klijenta potakne na razumijevanje pozadine problema, njegovu proradu te promjenu i rast u psihološkom i duhovnom smislu riječi. Da mu pruži podršku, osvijetli neki drugi aspekt, ukaže na neke putove i mogućnosti koje dotični dotada nije vidio. Kao osoba koja nije prisutna u drugim aspektima njegova svakodnevnog života, terapeut je neutralan, što klijentu pomaže da se okrene sebi i vlastitim resursima.
Osobno se u psihoterapijskom radu služim raznim tehnikama, ovisno o tome što je blisko senzibilitetu i uvjerenjima osobe s kojom radim. Pored razgovora, u to spadaju: razni načini izražavanja putem kreativnih medija poput crteža, modeliranja, pokreta, psihodrame i sl., projektivne tehnike poput rada s karticama, igračkama ili lutkama, vizualizacije, razne tehnike rada s tijelom, igranja uloga i zamišljenih dijaloga, meditacije itd.
Osobi koja mi se obrati za pomoć ja ne nudim savjete niti predlažem rješenja već je (u skladu s poslovicom koja kaže "Ako nekoga nahranite ribom bit će sit jedan dan a ako ga naučite loviti je, bit će sit cijeloga života") potičem da se poveže s izvorom mudrosti i iscjeljenja u sebi samoj, koji je uvijek tu i uvijek dostupan. U konačnici, da joj pomognem naučiti kako da postane terapeut sama sebi. Jer svaka terapija, ma koliko duboka, iscjeljujuća i transformativna bila, traje tek određeno vrijeme, jedino mi sa sobom samima ostajemo stalno.
KOLIKO TRAJE?
Na temelju osobnog i profesionalnog iskustva smatram da se korjenita promjena postiže jedino kroz dugotrajan, kontinuirani rad.
Taj proces nije lagan ni bezbolan te zahtijeva mnogo spremnosti za rad i samootkrivanje budući da se kroza nj čovjek susreće s brojnim potisnutim (zanemarenim, otuđenim, zanijekanim, odbačenim) dijelovima sebe koji zamućuju kontakt s vlastitim unutarnjim bićem i življenje u skladu s njime.
Psihoterapija pomaže da kroz to prođemo brže i s manje ozljeda no što se događa onda kad učimo iz životnih nedaća.
U početku rada s osobom koja mi se javi za pomoć, ja obično dogovaram nekoliko uvodnih seansi (2-3). One su važne budući da omogućuju postupno uspostavljanje kontakta između nas kao ljudskih bića koja se prije toga nisu poznavala. Pored toga, meni kao terapeutu su potrebne kako bih dobila određen uvid u prirodu i pozadinu problema osobe te, u skladu s tim, mogla planirati vrstu i načine rada (obično do kraja prve seanse procijenim mogu li osobi pomoći ili ne te joj, u slučaju potrebe, preporučim kolegu koji bi joj mogao pružiti prikladniju pomoć). Osoba pak, tijekom tih nekoliko tjedana, ima prilike vidjeti odgovara li joj takav način rada te se polako pripremiti za terapijski proces.
Kako su u psihoterapiji terapeut i klijent jednako aktivni i odgovorni za njezin tijek; nakon uvodnih seansi (procijenimo li oboje da možemo ići zajedno dalje) radimo tzv. terapijski ugovor, pri čemu se dogovaramo o cilju terapije i određenom vremenskom okviru tijekom kojega ćemo raditi na tom cilju. Nakon tog vremena, zajedno radimo osvrt na prijeđeni put te donosimo odluku što i kako dalje.
Takvi su osvrti važni, jer na temelju njih čovjek lakše vidi što je naučio, kakve promjene postigao, na čemu bi još trebao/želio poraditi i sl.
U idealnom slučaju, osoba i na kraju svoje terapije prolazi kroz nekoliko završnih seansi kako bi još jednom "posložila" i integrirala prijeđeni put.
KOLIKO ČESTO?
Uobičajen ritam individualnih terapijskih seansi je jednom tjedno po 50' dok ritam i trajanje psihoterapijskih grupa ovise o namjeni grupe.
KAKO IZGLEDA?
Nakon uvodnih seansi i radnog dogovora započinje terapijski proces koji će, ovisno o vrsti problema te želji i potrebama klijenta, potrajati određeno vrijeme.
Osim raznih tehnika koje se koriste tijekom same psihoterapijske seanse, ljudima običavam davati i "domaće zadatke"; njihov je cilj produbiti temu otvorenu na seansi. Ovisno o motivaciji i afinitetima osobe, ona će izvršiti zadatak ili će je pak on potaknuti na nešto drugo.
No, po mome mišljenju, najvrednija komponenta svake terapije je kontakt i ljudski odnos koji se tijekom psihoterapijskog procesa razvija između psihoterapeuta i osobe koja je u psihoterapiji ili pak među članovima terapijske grupe.
INDIVIDUALNA TERAPIJA
Tijekom terapijskog procesa između terapeuta i osobe koja je u terapiji razvija se vrlo intenzivan odnos tijekom kojega, u idealnom slučaju, osoba simbolično ponovno prolazi kroz uobičajene faze odrastanja od početne svojevrsne ovisnosti o terapiji i terapeutu, preko pobune i preispitivanja što je od toga što joj terapeut (a, kroz to, i drugi ljudi u njezinu životu) kaže - za nju relevantno a što ne, do uspostavljanja vlastite emocionalne neovisnosti i unutarnje slobode.
Na izvjestan način izdvojen iz konteksta uobičajenog života, terapijski je odnos lišen one vrste emocionalnih i ostalih konotacija koje prate druge odnose u životu. Upravo zbog toga osobi je lakše i manje riskantno otvoriti se i pokazati neke dijelove sebe. Postupnost uspostavljanja odnosa s terapeutom, praćenja raznih njegovih faza i izlaska iz tog odnosa (koji je po prirodi stvari odnos "na određeno vrijeme") vrijedno je iskustvo koje pomaže uspostavljanju svjesnijih odnosa s ljudima iz "stvarnog" života osobe.
Pored toga, duboki ljudski odnos i povjerenje, što se tijekom jednog kontinuiranog terapijskog procesa razvijaju između dvaju ljudskih bića, mogu potaknuti vrlo duboke promjene i snažno podržati proces iscjeljenja i izgradnje novog, kvalitetnijeg pristupa životu.
TERAPIJSKE GRUPE
Rad u grupi izuzetna je podrška individualnom radu na sebi. Terapijska grupa svijet je u malom; u koncentriranoj atmosferi u kojoj se razgovara i radi na istinskim životnim temama ljudi imaju prilike naučiti mnogo o sebi i drugima, o svojim željama, projekcijama i ograničenjima. Unutar sigurnog okvira psihoterapijske grupe imaju prilike čuti i druge ljude te dobiti mnogo razumijevanja i podrške (što mnogima u svakodnevnom životu nedostaje). Stoga grupa može biti veliki resurs koji njeguje, hrabri i potiče na promjene koje žele unijeti u svoj život.
Osobno volim raditi s manjim ili srednjim grupama zatvorenog ili poluotvorenog tipa, koje se redovito sastaju tijekom određenog vremenskog razdoblja. Unutar takvog okružja lakše je izraziti sebe, svoje želje i strahove te isprobati neko novo ponašanje koje se u okvirima svakodnevnoga života može činiti riskantnim (npr. postaviti granice, tražiti nešto za sebe ili odbiti nešto što nam ne odgovara).
Grupa je živ organizam kojemu treba određeno vrijeme da bi počeo živjeti. Isto tako, svakom od njezinih članova potrebno je određeno vrijeme da bi, rečeno riječima Maloga Princa, "pripitomio" druge članove te dozvolio da i sam bude "pripitomljen". U atmosferi uzajamnoga prihvaćanja i podrške ljudi polako počinju izlaziti iz svoje ljušture i govoriti o sebi. I to je početak transformacije, iscjeljivanja koji se postupno šire i izvan granica terapijske grupe.
