Bol i bolest – iz drugog kuta

Alphonse Osbert

Nerijetko imamo prilike čuti žalopojke poput: “Osjećam se loše, sigurno me hvata viroza…”, “Puca mi glava…”, “Uh, opet nisam mogao zaspati…”, “Opet mi je pao tlak…”, “‘Uhvatilo’ me u leđima…”, “Vidi, ponovno su mi se pojavili prištići…”, “Tako sam napuhnut/a da mi se čini da ću eksplodirati… itd.” Mnogi pritom po navici posegnu za lijekom koji će umiriti simptom, ukloniti bol i sl. te idu dalje. Do sljedeće nevolje. Ne pitajući se zašto im se to događa i što im njihovo tijelo, određenim simptomom, želi reći.

Bolest je osjetljiva tema. Pred njom se osjećamo nemoćno. Više od svih životnih problema, njezinu pojavu skloni smo pripisati višoj sili. Određena “dijagnoza” u trenutku dovodi u pitanje sve planove i slike o budućnosti. Nije stoga čudno što se suočeni s bolešću (posebice s teškom, smrtonosnom bolešću), vlastitom ili neke bliske osobe, mnogi ljudi očajnički bacaju u potragu za čarobnim sredstvima i načinima da se ponovno i što brže uspostavi prijašnje stanje.

Naša civilizacija, osobito zapadna, ohrabruje takav način razmišljanja poklanjajući (pre)veliku pozornost kultu tijela, koje bi po mogućnosti vječno trebalo ostati mlado, zdravo i čvrsto. Kozmetičke i farmaceutske tvrtke cijeloga svijeta međusobno se natječu u tome tko će smisliti bolju kremu, bolju protezu ili sredstvo za umirenje. Mediji nas svakodnevno preplavljuju reklamama za čudesne napitke i lijekove koji će npr. u tren oka ukloniti glavobolju, prehladu, žgaravicu i sl. ili za svega nekoliko tjedana pouzdano ukloniti celulit i suvišne kilograme koje smo gomilali godinama. U svijetu, čiji su vrhovni ciljevi postali glamur, novac i moć, živi se frenetično, bez mnogo kontakta s istinskim vrijednostima života.

Liječenje ili iscjeljenje

Trudeći se pod svaku cijenu “ispraviti” svaku nesavršenost, stručnjaci raznih grana često zaboravljaju da nismo samo tijelo već kompleksna bića čiji su život, problemi, bolesti i sl. – rezultat i djelo cijeloga niza čimbenika. U skladu s tim, suvremena znanost ne preže ni od sve grubljih posezanja u život i Prirodu, čime na izvjestan način čovjek prividno stječe moć kontrole nad rađanjem, životom i smrti. Kojim se kriterijima liječnici i znanstvenici pritom vode i koliko odgovorno postupaju sa znanstvenim i tehničkim dostignućima te moćima koje sa znanjem dolaze, drugo je pitanje. Ne razmišlja se mnogo o tome što npr. pretraga poput amniocenteze znači za dušu budućega djeteta, što se događa s dušom osobe kojoj je (nakon tjelesne smrti ili tzv. smrti mozga, što je već samo po sebi vrlo upitan kriterij za donošenje takve odluke) eksplantiran određeni organ kako bi transplantacijom nastavio živjeti kao dio organizma nekog drugog čovjeka i sl.

Usto, nastojanja suvremene medicine da ljudima prištedi patnje i muke djelotvorna su samo na površini i kratkoročno gledajući, dok u duhovnom smislu duši često donose znatno više štete no koristi. Kako su usto medicinske intervencije često i vrlo agresivne, činjenica je da se sve više ljudi okreće tradicionalnim načinima liječenja poput fitoterapije, akupunkture, bioenergije itd., što očito ukazuje na to da nešto treba mijenjati.

Dakako, ni na koji način ne želim omalovažiti zapadnu medicinu. Naprotiv, smatram je i značajnom i potrebnom – konačno, mnoge su medicinske intervencije ljudima doslovce spasile život. Pišući o toj osjetljivoj temi, željela bih samo ukazati na neke aspekte zdravlja i bolesti o kojima se obično ne razmišlja.

Nije istina da je život niz problema koji se redaju jedan za drugim… nego je to jedan problem koji se neprestano ponavlja. (Edna St. Vincent Millay)

Drevni su mudraci bolest i patnju smatrali posljedicom nedostatka znanja i nerazumijevanja osnovnih kozmičkih zakona, što rezultira pogrešnim stavovima i djelima te postupno dovodi do neravnoteže u raznim područjima života. Sanskrtska riječ za patnju, dukha (du – neugoda i kha – prorez u kotaču), upućuje na to da nešto nije uravnoteženo te ne djeluje svojom punom snagom. U skladu s time, iscjeljivanje patnje (bez obzira na to čime je ona potaknuta) bilo bi povezano sa spoznajom i iscjeljivanjem onoga dijela života u kojemu je, iz bilo kakva razloga, došlo do neravnoteže.

U knjizi “Zašto ja, zašto to, zašto sada” psihoterapeutkinja Robin Norwood piše da je glavna svrha patnje i negativnih doživljaja uopće – iscjeljenje. Riječ iscjeljenje dolazi od istog korijena kao i riječ cio, cjelovit. U tom smislu patnja je sredstvo koje nam pomaže da postanemo cjeloviti, potpuni. Svaka bolest, nesreća i događaji koje nazivamo udarcima sudbine mogu nas potaknuti da naučimo nešto o sebi, drugima, svijetu oko nas. Istinsko iscjeljenje uvijek uključuje promjenu u srcu i proširenje svijesti. A to se ne može dogoditi bez suočenja s patnjom i njezinim uzrokom. Drugim riječima, premda medicinske intervencije u određenom trenutku mogu itekako pomoći bolesniku i čak mu spasiti život, rijetko će takav uspjeh biti trajniji ne dogodi li se promjena i u svijesti oboljeloga.

Lice i naličje

Na listićima s uputama o korištenju određenog lijeka nalazi se obično popis indikacija, kontraindikacija i popratnih pojava, što govori o tome da lijek koji pomaže kod simptoma vezanih uz određeni organ može prouzročiti ili potaknuti pojavu simptoma na nekom drugom organu. Drugim riječima, gledano “na duge pruge”, ukloniti simptom ne znači izliječiti bolest već je, u najboljem slučaju, odgoditi, premjestiti, zamaskirati. Tako se ona samo još dublje utiskuje i za neko vrijeme pojavit će se ponovno u obliku drugog ili drukčijeg simptoma. Naime, ono što mi nazivamo bolestima zapravo je manifestacija jedne jedine bolesti – bolesti duše odvojene od tijela i smisla svoga bivanja u njemu. Određeni simptom putokaz je koji govori otkuda krenuti i na što obratiti pozornost, kako bi se ponovno uspostavio kontakt između međusobno odvojenih dijelova ljudskoga bića. U tom smislu svaka bolest predstavlja šansu, a put njezina liječenja i prevladavanja – put duhovne promjene i razvitka.

Bolest je mjesto na kojem se uči. (B. Pascal)

Većina ljudi živi iz dana u dan obavljajući rutinske poslove kako bi podmirili zahtjeve u raznim područjima svoga života. Pritom se vode nizom sličica i predodžbi o tome kako bi taj život trebao izgledati. Te sličice, obično stvorene nesvjesno još u ranom djetinjstvu, daju nam osjećaj sigurnosti, predvidljivosti i kontrole nad životom. Mnogo vremena i energije ulažemo u njih, nastojeći sebe i druge uklopiti u njihove okvire. Nerijetko su ta nastojanja u potpunoj suprotnosti ne samo s potrebama i željama ljudi iz naše okoline već i s našom svojom unutarnjom stvarnošću.

Naime, ono čega smo svjesni samo je mali dio našega cjelokupnog postojanja. Iza toga krije se mnogo toga – od potisnutih trauma te negativnih misli i osjećaja do kreativnih impulsa i intuitivnih bljeskova koji dolaze iz dubine našega bića. Nažalost, nesvjesni sebe i svoje najdublje biti, trudimo se pod svaku cijenu održati svoj svijet sličica, vjerujući da je to jedino što postoji i plašeći se da bismo se njegovim rušenjem srušili i mi sami. Bojimo se svake promjene koja bi taj svijet mogla ugroziti i nastojimo prigušiti unutarnji glas, koji nam pokušava reći nešto što možda ne želimo čuti. No, bez obzira na naše svjesne namjere i želje, našim životom u biti upravlja nesvjesno. Svojim simboličnim slikovitim jezikom ono nam u snovima, vizijama, simptomima i sl. otkriva naše unutarnje konflikte i nesuglasice, te pokazuje putove izlaza iz njih.

Kroz bolest naše unutarnje biće želi svratiti pozornost na sebe. Naime, ponekad tek kada nas pritisak, patnja i bol u punoj mjeri suoče s našom ranjivošću i ograničenošću, možemo se odmaknuti od perspektive omeđene uskim okvirima našeg uma i osjetila te otvoriti nekim drugim razinama stvarnosti.

Prvi korak u liječenju svake bolesti sastoji se u postavljanju pravilne dijagnoze (grč. dia = kroz; gnosis = znanje, spoznaja).

Svaki simptom povezan je s određenim načinom razmišljanja i doživljavanja svijeta. Već samim osvjetljavanjem te veze dolazi do izvjesnog pomaka kod oboljele osobe, a to je početak iscjeljenja. Bolest govori parabolama, tj. simptomima. Svratimo li pozornost na tzv. psihosomatski govor, razumjet ćemo kako nam ona može pomoći da postanemo svjesniji sebe i svoje stvarnosti. Spomenimo samo neke od uobičajenih izraza: npr. uskogrudnost (koja je istodobno i simptom angine pectoris: angina, lat. = tjeskoba; angustia, lat. = tijesan, uzak) kratkovidnost, beskičmenjaštvo ili pak cijeli niz narodnih sintagmi koje upućuju na simptomatiku bolesti, poput: “teško mu je pri srcu”, “podmetnuti grbaču”, “nestaje mu zraka” itd. Važno je obratiti pozornost i na vrijeme nailaska simptoma i na dio tijela koji je njime/njima pogođen. Sve to su ključevi koji olakšavaju razumijevanje i postavljanje pravilne dijagnoze.

Pravilno i mudro postavljena dijagnoza ujedno sadrži i odgovarajuću terapiju jer bolest u svojoj manifestaciji predstavlja tek poticaj za dublje liječenje, za korak prema iscjeljenju i cjelovitosti. U tom smislu, ona je za oboljelu osobu, poput Mefista, “dio one sile što stalno želi zlo, a ipak čini dobro”.

Darovi

Jedno od sredstava kojima se pritom služi jest osama. Naime, tijekom bolesti, čovjek je na neko vrijeme odvojen od svakodnevnih zadataka i preokupacija te više upućen na sebe i svoj unutarnji svijet, čime se u njemu prirodno bude određena pitanja. Tako nesvjesno dobiva trenutke mira, tišine i meditacije, za što ljudi posvećeni duhovnom putu svakodnevno svjesno odvajaju određeno vrijeme. Odmaknut od gužve i buke svakodnevice, ima priliku preispitati svoj život i uvjerenja te naučiti nešto novo. Iskoristi li to, umjesto da se poistovjeti sa svojim simptomima i ulogom žrtve okrutne sudbine, vrijeme provedeno u bolesničkom krevetu može biti vrlo dragocjeno i donijeti mu važne uvide koji će potaknuti razne kvalitetne promjene u njemu i njegovu životu.

Individualnost počinje s patnjom. (Veikko Antero Koskenniemi, “Matkasauva”)

Općenito smo skloni tome da se poistovjećujemo samo s jednim dijelom svoje unutarnje stvarnosti, dok drugi potiskujemo i odgurujemo od sebe. Tako su npr. ljudi koji se izvana doimaju kao iznimno samouvjereni obično duboko u sebi vrlo nesigurni i prestrašeni. Kada im stvari izmaknu kontroli, začas “upadnu u crnu rupu” i potrebno im je neko vrijeme da ponovno uspostave ravnotežu. Poznavati svoje polaritete i svjesno surađivati s njima – umijeće je koje nije lako svladati.

Poslušamo li samo malo pozornije riječi kojima ljudi opisuju svoje simptome (npr. “puca mi glava”, “pun mi je nos”, “leđa su mi se ukočila” i sl.) i pokušamo ih prevesti na jezik emocija i misli, te dovesti u kontekst životnog trenutka oboljele osobe, vrlo brzo razabrat ćemo što se krije u njihovoj pozadini. Na primjer, jedan je od uobičajenih simptoma prehlade ili gripe “pun nos”. Kako je riječ o virusu koji se može prenijeti na druge, tijekom bolesti okolina izbjegava bliži kontakt s oboljelim, zbog čega, prirodno, nikome ne pada na um doticati se nekih “vrućih tema”. Osvrnemo li se podrobnije na periode u kojima nas je zadesilo posljednjih nekoliko prehlada ili gripa, vjerojatno ćemo ustanoviti da je tome prethodio kakav stres, otvoreni (ili neizgovoreni) sukob s okolinom, ili pak osjećaj pritiska oko donošenja neke odluke i sl. Bolest nam je tada omogućila nužnu distancu i pružila priliku da (svjesno ili nesvjesno) proradimo to što nas je mučilo. Time smo, lišeni uobičajenih kontakata s ljudima, dobili vrijeme potrebno da se “stvari u nama slegnu” i svedu na pravu mjeru.

Gotovo svi simptomi prisiljavaju nas na određenu promjenu u ponašanju, s jedne strane sprečavajući nas u nečemu, s druge pak prisiljavajući nas na neki oblik ponašanja koji nam je dotad bio stran. Reumatičari su npr. u pravilu ljudi koji su bili hiperaktivni, gotovo prisilno aktivni. Svojim simptomima (bol i zgrčenost zglobova) reuma ih prisiljava na mirovanje.

Drugim riječima, svakom lakšem ili ozbiljnijem oboljenju prethodi osjećaj da smo u nekom području života “došli do granice”. Natrag više ne možemo ili ne želimo, a naprijed ne znamo. Često nam tada upravo bolest može omogućiti odmak koji nam treba – da ne bismo morali donijeti odluku koje se bojimo, obaviti neugodan razgovor, učiniti promjenu za koju još nismo spremni.

Bolest je dakle kriza, most koji omogućuje prelazak na “drugu obalu” ili potiče kretanje prema njoj. Njezin cilj nije ponovno uspostavljanje stanja „kakvo je bilo prije“ već pomak u nekom novom smjeru (podsjetimo se samo koliko smo puta čuli da su djeca nakon prevladane bolesti nekako drukčija, zrelija). Pitanja o tome u čemu nas simptom ometa i na što nas prisiljava većinom vrlo brzo dovode do središnjeg tematskog područja bolesti jer se u simptomima ogledaju naši emotivni, mentalni i duhovni konflikti i ograničenja.

Medicina nekad i sad

Kao što su fizičari i kemičari svojim eksperimentima odavno dokazali, ništa ne nastaje niti nestaje samo od sebe; sve je energija koja samo mijenja oblik, prelazeći iz jednoga stanja u drugo.

Svođenjem bolesti i njezina liječenja na tjelesnost to negiramo.

Uobičajeno je da se određene bolesti tretiraju u za to određenim ustanovama, na strogo specijaliziranim odjelima, a pri eventualnoj pojavi simptoma atipičnih za bolest koja im je prethodno bila dijagnosticirana bolesnici se šalju nekom drugom specijalistu, na neki drugi odjel, u neku drugu bolnicu…

Bolnice antičkog doba bili su hramovi boga Asklepija. Došavši iz raznih krajeva, bolesnici i druge osobe željne pomoći bile su podvrgnute ritualima čišćenja i uglašavanja s prostorom. U to vrijeme još nije bilo medicine u današnjem smislu riječi. Osim dijetetike i higijenskih mjera, nije bilo operativnih zahvata ni djelotvornih medicinskih metoda prema današnjem poimanju, ali filozofsko razumijevanje bolesti i pristup liječenju bili su obuhvatniji.

U centru tadašnje medicine bio je Asklepijev hram, gdje je nizom rituala stvoreno polje u kojem se moglo dogoditi iscjeljenje. Pacijent se tjednima pripremao na to da određene noći, prilikom spavanja u hramu, doživi viziju ili san koji bi mu omogućili uvid u prirodu njegove bolesti i tajnu njezina izlječenja. Te posebne noći legao bi na posebno mjesto u hramu (u tu svrhu osvijetljeno odgovarajućim svjetlom i namirisano ljekovitim uljima), te sanjao rješenje svoga problema. Ponekad je vidio konkretne slike, ponekad bi mu se u snu pojavio sam Asklepije i objasnio mu što treba učiniti.

Premda se to nama može činiti naivnim, činjenica je da je takvo liječenje bilo uspješno. Govoreći današnjim psihološkim jezikom, rekli bismo da je tim postupcima otvorena mogućnost da se rješenje problema iz područja nesvjesnog uma “probije u svijest” osobe. U okviru morfogenetskoga polja, u kojemu se sve međusobno dodiruje i prožima, frekvencije potiču jedna drugu i kada shvatimo što nekom dijelu priječi da titra u skladu sa cjelinom i kako je to povezano s drugim titranjima, lakše je otkriti ključ podešavanja.

S one strane privida

Kako je i svaka bolest morfogenetsko polje, njezini su simptomi manifestacija određenih obrazaca razmišljanja, osjećanja i ponašanja te načina življenja. Simptom koji vidimo je poput vrška ledene sante, koja se proteže duboko pod površinom mora, pa npr. glavni problem ovisnika nije njegova ovisnost o određenoj supstanciji već ono što ga na to tjera. Dok ne osvijesti i ne proradi pozadinu svoje ovisnosti, samo će svoj simptom prenositi s jednog objekta na drugi (npr. s cigareta na hranu, alkohol ili gume za žvakanje). Slična je priča i sa svim drugim simptomima: sve dok se ne razriješi njihova pozadina, ne može doći do trajnog izlječenja.

Iza svake stvari stoji ideja. (Platon)

Tijelo je medij kroz koji stječemo određeno iskustvo, a ono nam omogućuje da upoznamo djelić nevidljivoga koje počiva u nama. Slikovito govoreći, neki proces započet na višim razinama postojanja involucijom silazi u tijelo, kako bi otuda ponovno mogao evoluirati. Kako smo kao ljudska bića ograničeni razumom i osjetima, nešto što trebamo osvijestiti, spoznati i naučiti kao duhovnu lekciju, treba se zgusnuti do materijalne razine kako bismo to mogli iskusiti i shvatiti. Dok se to ne dogodi, određeni princip ili obrazac, čija je klica u kauzalnom tijelu, tj. u lekciji koju trebamo naučiti, silazit će sve niže i niže, materijalizirajući se na sve gušćim razinama i boleći sve jače, dok se konačno ne upitamo što nam govori te se pokrenemo u smislu njegova razumijevanja i rješavanja.

U knjizi „Bolest kao put“ psiholog Thorwald Dethlefsen i liječnik Rüdiger Dahlke pišu da je bolesti/simptomu koji se manifestirao u tijelu prethodilo nekoliko faza:

  1. određeni problem prvo se pojavljuje kao misao, želja ili fantazija. Ako je osoba u dubljem kontaktu sa sobom, može ga razriješiti već na toj razini. No većina ljudi ne obraća pažnju na takve impulse, jer oni obično dovode u pitanje stare oblike ponašanja i traže od njih da nešto promijene.
  2. Kako to “nešto” ipak želi biti osviješteno, prepoznato i shvaćeno, počet će se očitovati u nešto primjetnijem obliku te će osoba početi osjećati nelagode u obliku raznih funkcionalnih smetnji, sitnih neuroza, problema sa spavanjem, koncentracijom i sl.
  3. Sljedeći su stupanj eskalacije problema razne akutne tjelesne bolesti, razni –itisiili ozljede i manje nesreće, kojima neki dotada skriveni konflikt postaje vidljiv. Simbolika pogođenog organa upućuje na područje oko kojega se problem kreće.
  4. Ako osoba ni tada nije razumjela kakvu promjenu traži njezina duša, bolest obično preraste u kroničnu, kako bi je stalno podsjećala na problem koji iza nje leži.
  5. Neriješeni kronični problemi nakon nekog vremena dovode do ireverzibilnih tjelesnih promjena i neizlječivih tjelesnih bolesti poput raka i sl.
  6. Prije ili poslije takav razvoj dovodi do smrti (zbog bolesti ili nesreće).

Vjerujemo li da život prestaje smrću fizičkog tijela, tu možemo podvući crtu. No, doživljavamo li život i smrt kao procese tijekom vremenom neograničenog razvoja duše, možemo na smrt gledati kao na podsjetnik da sve materijalno ima svoj početak i kraj, te je posve besmisleno čvrsto se držati određenih obrazaca motiviranih strahom od gubitka raznih izvora sigurnosti u materijalnom svijetu. Prosvijetljeni ljudi kažu da se u trenutku smrti otpušta mnogo toga te prolazak kroz dveri smrti može dušu navesti da nauči lekciju, koja je stajala iza određenog problema.

  1. Ne dogodi li se to, ona će problem koji nije razriješila ponijeti sa sobom dalje, u sljedeću inkarnaciju, katkada kao urođenu nakaznost ili neku drugu smetnju koja će joj opet pružiti mogućnost da nešto nauči ili će ga putem morfogenetskoga polja prenijeti na nekog od potomaka. Često je upravo količina patnje ono što je presudno da bi se promijenio smjer i krenulo u smjeru iscjeljenja. Naravno, tu se otvara pitanje koje nadilazi područje logike i percepcije te zadire u područje vjere i religije – koliko je naša životna putanja uvjetovana poviješću naše duše, koliko transgeneracijskom poviješću, poviješću vrste itd.

Put iscjeljenja još jednom vodi kroz sve te faze, ovoga puta odozdo prema gore, sve dok ne dođemo do one prve misli, prve ideje koja je, neprepoznata, pokrenula cijeli taj lanac. Poput zmije koja na Eskulapovu (Asklepijevu) štapu, simbolu liječništva, izvija svoj vrat prema gore.

Iz poznatog u nepoznato

Premda sredstva kojima se duša služi poučavajući nas ponekad nisu ugodna, ona imaju svoju svrhu. Osim nelagode koju sa sobom nosi, bolest je i prilika da se odmorimo i dođemo u kontakt s dubljim razinama života.

U autohtonim kulturama bolesnikovo obraćanje plemenskom vraču na izvjestan način podrazumijevalo je poklanjanje povjerenja jednome drugom svijetu i time odricanje od vlastitoga prava na odlučivanje. Slično se događa i danas ulaskom u bolnicu. Iza bolničkih vrata krije se nepoznato i zatvarajući ih za sobom, pacijent mu se predaje, kao što se bolesnik prošlosti prelazeći vrata Asklepijeva hrama predavao tom novom nepoznatom svijetu, koji ga je ispunjavao strahom. Kako bi u bolesnicima pobudili strahopoštovanje, plemenski iscjelitelji bili su okruženi raznim znakovima, amuletima i talismanima kojima su se služili pri iscjeljivanju. Današnji liječnici nose stetoskop koji će u odgovarajućoj situaciji staviti na pacijentovo srce ili neko drugo važno mjesto. Šamani su se za okolinu nerazumljivim jezikom i ritualnim kretnjama obraćali višim silama, moderni liječnici s medicinskim osobljem razgovaraju pacijentu nerazumljivim jezikom…

Rituali su važan dio procesa iscjeljivanja. Oni simbolično odigravaju promjenu koja se događa pri prijelazu iz jedne životne faze u drugu i važna su emotivna podrška unutarnjem djetetu jer se sve faze prijelaza odigravaju u sigurnom okružju vođenoga procesa.

Budući da su rituali djelotvorniji što više područja uključuju, simptomatsko tretiranje bolesti, koje se ograničava samo na tijelo, rijetko dovodi do razrješenja neke teme; znatno veći su izgledi uključe li se u to sva područja čovjekova bića. Emotivno otvorenija i manje puna predrasuda od odraslih, manja djeca intuitivnim kontakt sa slikama i simbolima mogu svoje bolesti i proces oporavka od njih spontano iskoristiti za svoj razvoj.

Što je bolesnik svjesniji svog stanja i njegove pozadine te aktivnije sudjeluje u procesu

liječenja, veća je mogućnost njegova ozdravljenja. Kako mu pritom liječnik predstavlja arhetip sveznajućeg oca, koji će mu pokazati pravi put i izvesti ga iz krize, on mu pridaje golemu moć.

U idealnom slučaju liječnik bi pacijentu trebao pomoći da prođe kroz proces suočenja sa svojom bolešću, da osvijesti i preispita svoje svjetonazore te pronađe most koji vodi do druge obale. U skladu s tim, liječnik, terapeut (therapeia, grč. – služenje, liječenje) trebao bi biti iskren i bespoštedno otvoren za osobni razvoj, jer samo onaj tko je spreman suočiti se s tamnim stranama vlastita bića, može i drugome zaista pomoći da osvijetli i integrira svoju sjenu.

Nažalost, u praksi vrlo rijetko je tako.

U praksi se među bolesnicima, članovima njegove obitelji i liječnicima, terapeutima znatno češće igraju razorne psihološke igre. U strahu od suočenja s vlastitim strahovima od bolesti, smrti i sl., mnogi liječnici i terapeuti (znanstvene i alternativne medicine) distanciraju se od bolesnika poistovjećujući se s omnipotentnom ulogom spasioca koji bolesnom čovjeku može vratiti narušenu ravnotežu. Previđaju pritom njegovu snagu i sposobnost da se izbori za sebe, dijele mu savjete i recepte ljuteći se ako on ne postupa u skladu s njima. S druge strane, poistovjećujući se s ulogom žrtve, bolesnik ne poseže za vlastitom unutarnjom mudrošću i snagom iscjeljenja već ih projicira na terapeuta. Dakako, tako ne može doći do iscjeljenja jer ono se može dogoditi samo iznutra; bilo što i bilo tko izvana može ga samo potaknuti. U jednom će trenutku bolesnik (ili članovi njegove obitelji) možda postati svjestan da se u radu s njim terapeut više vodi željom za svojim priznanjem negoli željom da njemu pomogne, te će se razljutiti na njega i tada će terapeut sebe doživjeti kao žrtvu. Isto tako, terapeut se može osjetiti kao žrtva ako bolesnikov proces krene u neželjenom smjeru jer mu, na temelju prešutnog sporazuma prema kojemu je on čudotvorac u čijim su rukama život i zdravlje njegovih klijenata, klijent ima pravo predbaciti za izgubljeno vrijeme i novac. U svakom slučaju, i jedan i drugi izgubit će mnogo vremena i energije koje su mogli iskoristiti znatno korisnije.

Drugim riječima

Put iscjeljenja dugotrajan je proces, koji obuhvaća cjelokupan spektar našeg postojanja – fizički, emotivni, mentalni i duhovni. Iscjeljujući se, počinjemo se buditi za aspekte našega bića kojih nismo bili svjesni ili nismo bili spremni prepoznati ih i uvažiti. U tom procesu ponovno postajemo živi, u kontaktu sa svim malim dijelovima sebe kao kada smo bili bebe.

Dok se liječenjem ili medicinskom intervencijom uklanja simptom ili krizno stanje te dobiva vrijeme i odmak potreban da se dublje pozabavimo prirodom svojih problema, proces iscjeljivanja zahtijeva znatno dublji kontakt sa sobom i osluškivanje govora svoje duše, čije poruke mogu biti vrlo suptilne i katkada naizgled teško prepoznatljive.

I premda je u ljudskoj prirodi tendencija da izbjegne patnju, činjenica je da bol i patnju možemo nadvladati samo ako se suočimo s njima.

U krajnjoj liniji, bez obzira na to smatramo li bolest neželjenim poremećajem ili nužnom posljedicom naše nesavršenosti i odvojenosti od jedinstva, činjenica je da nas određeni simptom muči i da možemo izabrati želimo li ga promatrati kao nešto što s nama nema bitne veze, te se truditi potisnuti ga i/ili ukloniti lijekovima, ili ćemo nelagodu koju nam on uzrokuje iskoristiti kao šansu da nešto naučimo o sebi. Odnosno, želimo li nastaviti s borbom protiv patnje i bola, što se već tisućljećima pokazuje kao uzaludan pokušaj, ili pak prihvatiti bolest kao neugodan ali znakovit putokaz na putu psihičkog i duhovnog napretka i iscjeljenja.

2018-05-09T21:27:03+00:00