Gestalt terapija – budi sada ovdje

Paul Klee

Život nije problem koji treba riješiti – on je zagonetka koju treba proživjeti (Thomas Merton)

Uz eksplozivan razvoj znanosti i tehnologije od kvantne fizike do početka ere kibernetike, početak dvadesetog stoljeća donio je i razmišljanja o fenomenima otuđenja i samoostvarenja te rasprave o smislu ljudskoga života, slobode, sudbine – postojanja Boga…

Potaknute Freudovom psihoanalizom i kao reakcija na nju polako su se počele rađati neke nove psihoterapijske škole, uz ostalw i gestalt psihoterapijski pristup čiji je otac Fritz Perls.

U korijenu gestalt psihoterapije ideje su egzistencijalističkih filozofa koji su se bavili pitanjima smisla života određenog činjenicom neizbježne smrti. Njemački filozof Martin Heidegger smatrao je da je osoba potencijal bačen u svijet te iz trenutka u trenutak može birati između raznih mogućnosti a sloboda izbora konfrontira je s tjeskobom. U tom smislu jedan drugi njemački filozof – Salomon Friedlander – govorio je o konceptu kreativne ravnodušnosti ili praznine, točke ravnoteže. Smatrao je da je čovjekov bolan doživljaj podijeljenosti između sebe i svijeta (subjekta i objekta) u biti tek iluzija, koja se može poništiti samo razumijevanjem svijeta iz nulte točke.

A kao što već tisućljećima uče majstori zena, nultu točku, stanje praznine, točku ravnoteže iz koje je moguće razumjeti, razlikovati i posljedično izabrati – moguće je iskusiti samo ako smo potpuno sada i ovdje.

Nedovršeni poslovi

Pojam Gestalt (njem. oblik, cjelina) označava psihičku cjelinu stvorenu strukturiranjem polja koje se može obuhvatiti percepcijom. To polje u sadašnjem trenutku ujedno sadrži i prošlost i moguću budućnost; drugim riječima, ono je cjelina koja je istodobno sastavljena od niza manjih međusobno povezanih cjelina. Unutar polja sve je u međusobnom odnosu i utječe jedno na drugo.

Mi postojimo u odnosu s drugima: od njih se razlikujemo i s njima se povezujemo. Isto je i s drugim elementima vanjskoga svijeta. I to je zastrašujuće. Sami ne možemo a drugi nas mogu izdati, razočarati, povrijediti. Pomisao na to budi strah.

…i tako tjeramo mi, brodove suprotno struji, neprestano nošeni natrag u prošlost. (F.Scott Fitzgerald: “Veliki Gatsby“)

Kada sve teče mirno i skladno, naše su potrebe zadovoljene i osjećamo se zadovoljno, ispunjeno, sigurno. Nedostaje li ijedan element, zamišljena idealna cjelina je otkrhnuta, nedovršena. Takvih nedovršenih cjelina, gestalta, tijekom našeg odrastanja bilo je mnogo više i u mnogo više područja no što možemo i pretpostaviti. Kako ljudska psiha prirodno teži cjelini, zaokruženosti, mi tijekom cijeloga života nesvjesno privlačimo ljude i situacije slične onima iz našeg djetinjstva nadajući se da će ovoga puta biti drukčije i da ćemo uspjeti dobiti ono za što smo tada bili prikraćeni, da ćemo priču koja nas je frustrirala ovoga puta uspjeti privesti sretnom kraju. Frustrirajuće priče našega djetinjstva u gestalt psihoterapiji nazivaju se nedovršenim poslovima i dobar dio naše energije nesvjesno je usmjeren na potrebu za njihovim dovršavanjem. Drugim riječima, mi sebe i druge ne doživljavamo onakvima kakvi smo sada već na svijet gledamo kroz naočale svojih prošlih nada, očekivanja i razočaranja. U skladu s time ponašamo se prema drugima i tumačimo njihovo ponašanje, uglavnom potvrđujući i produbljujući zaključke i odluke maloga djeteta u nama, koje je na mnogo načina u potpunosti ovisilo o svojoj okolini. I kao odrasli ljudi često smo emotivno zaglavljeni u uskoj perspektivi djeteta koje smo bili, ne percipirajući da su se okolnosti promijenile i da sada imamo znatno šire polje izbora no onda, te možemo i reagirati drukčije.

Je li baš moram

Danas nisam baš ništa napravio! Što to govoriš? Nisi li i danas živio život? (Michel Eyqem de Montaigne)

Kao djeca učili smo od svoje okoline, slušajući njezine verbalne poruke i promatrajući neverbalne, kojima smo vjerovali znatno više, osobito kao posve mali, dok još nismo razumjeli značenje riječi. Usvajali smo ih i ponavljali, automatski oponašajući ono što smo vidjeli čak i kada nismo razumjeli zašto. Kako se mnogo toga u našem dječjem svijetu kretalo oko potrebe za zaštitom i predvidljivošću koja daje osjećaj sigurnosti, stvorili smo cijeli jedan svijet fiksnih sličica i imperativa vjerujući da nam upravo to, upravo takav izraz lica, upravo takvo ponašanje garantira topao neugrožavajući prostor sigurne luke. Usto, prirodno, idu i očekivanja od sebe i drugih, cijeli niz „moram“ koje se trudimo zadovoljiti ne pitajući se koliko stvarno vjerujemo u to. Često pritom guramo sebe u smjeru koji nam možda ne odgovara, brzinom koja je iznad naših prirodnih granica i dobrog osjećaja.

„Ne guraj rijeku. Ona ima svoj tok i teče svojim ritmom“, govorio je Fritz Perls.

Koliko doista poštujemo ritam svoje unutarnje rijeke a koliko je nastojimo utrpati u okvire koji su joj preuski ili preširoki, tjerajući je prema sprudovima i zavojima kojima nije dorasla ili joj pak više ne predstavljaju nikakav izazov?

Gestalt psihoterapija uči nas prihvaćati činjenice, misli i osjećaje onakvima kakvi jesu, bez potrebe za uljepšavanjem, opravdavanjem ili objašnjavanjem, pa i kada je to što osjećamo, mislimo ili želimo suprotno predodžbama i očekivanjima naše okoline. Prepoznavanje i priznavanje onoga što jest istina u nekom trenutku ili fazi našeg života prirodno dovodi do integracije uma i tijela, do onog finog organskog osjećaja povezanosti sa sobom i svojim životom.

Ništa ne možemo promijeniti dok to ne prihvatimo. Osuda ne oslobađa već tlači. (Carl Gustav Jung)

Česta je iluzija da nešto možemo promijeniti samo ako se jako trudimo oko toga. Imajući na umu cilj često gubimo osjećaj puta kojim idemo. No proces mijenjanja paradoksalne je naravi; forsiranje tu ne znači mnogo. Naprotiv. Kako se ništa ne događa bez razloga, svako ponašanje, čak i kada je riječ o težim oblicima (auto)destrukcije, ima svoju svrhu. Priznavanje onoga što jest, prihvaćanje toga kao dijela istine o sebi i svom životu, bez osude i grča, proširuje polje izbora. Pogledavši iskreno u neki mračan dio sebe, odnosa s nekim itd. možemo vidjeti čemu nam to služi te razmisliti što možemo učiniti drukčije. Na neki način promjena se onda odvija sama od sebe, tempom s kojim se možemo nositi.

Ja i drugi – Ja ili drugi

Između nas i vanjskoga svijeta nalazi se naša vlastita koža. (Diane Ackerman)

Čovjek je društveno biće. Drugi ljudi i odnosi s njima važan su dio našeg života.

Da bismo uspostavili kontakt s nečijim svijetom, trebamo riskirati i posegnuti prema vani, otvarajući vlastite granice kako bi u naš svijet ušlo nešto od vanjskoga svijeta, nešto od svijeta nekog drugog ljudskog bića. Osoba svjesna sebe i svojih granica fleksibilna je i lako se kreće prostorom polja koje dijeli sa svojom okolinom, naizmjenično bivajući u kontaktu s njom i povlačeći pažnju prema sebi i svom svijetu, povezujući se s drugima i odvajajući se od njih, svjesna sebe, drugih i situacije u kojoj bira određeno ponašanje. Kontakt se odvija na granici između ja i ne-ja, a kontakt je preduvjet dijaloga i kroz to odnosa.

Mnogi ljudi, međutim, nisu svjesni svojih potreba i granica, koje mogu biti ili previše propusne pa osoba pušta da sadržaji vanjskoga svijeta u nju uđu bez ikakve diskriminacije ili pak nepropusne, rigidne. U jednom i u drugom slučaju teško im je ostvariti kontakt s nekim.

Nekoliko je načina izbjegavanja istinskoga kontakta.

Neki ljudi nemaju jasnu granicu između sebe i drugih, te se poistovjećuju s tuđim idejama i vrijednostima i postupaju u skladu s njima. Kako na duge pruge to nije prirodno, u nekom trenutku naglo prekidaju kontakt odbacujući u potpunosti drugu osobu i izolirajući se od vanjskoga svijeta. U tom frenetičnom plivanju između osjećaja stopljenosti s drugim/drugima i osjećaja potpune usamljenosti prilično se iscrpljuju.

Drugi se pak prema svojoj okolini odnose onako kako bi željeli da se ona odnosi prema njima (npr. ljubazni su, susretljivi, silno empatični) nadajući se da će im okolina uzvratiti istom mjerom. Pritom često od drugih ljudi traže nešto što bi i sami sebi mogli dati kad bi bili u kontaktu s vlastitm unutarnjim resursima (i npr. odvojili vrijeme za nešto što ih zanima umjesto da rade ono što misle da moraju) . Istodobno, štite druge od svoje ljutnje, predbacivanja, zamjeranja… te grizu usnice, nokte i sl. kako bi spriječili sebe da pokažu to što osjećaju, a ljutnju i potrebu za destrukcijom usmjeravaju prema sebi npr. raznim oblicima autodestruktivnog ponašanja.

Nastojeći ispuniti prazninu nedostatka kontakta s vlastitom biti, treći pak idu od jednog do drugog iskustva, ne zastajući ni na trenutak kako bi stvarno osjetili i doživjeli ono što je pred njima.

Mala djeca neposredno primaju od svoje okoline sve, od hrane do verbalnih i neverbalnih poruka, bez provjere i asimilacije. Mnogi odrasli ljudi na tim naučenim, automatski preuzetim, introjiciranim obrascima temelje svoje mišljenje, uvjerenja i ponašanja ne pitajući se koliko stvarno vjeruju u njih. Zreli proces zadovoljavanja potreba, uključujući i potrebu za kontaktom s drugim ljudima, zahtijeva pažljivo istraživanje što, kada i kako, te potom procesiranje toga tj. probavljanje (u doslovnom i prenesenom smislu riječi) kako bi se zadržalo ono što je hranjivo, i otpustilo ono što više ne služi. Tek time dovršavamo krug iskustva i nakon nekog vremena možemo ići dalje, u novo iskustvo.

Poznatim mehanizmom projekcije pripisujemo nekom ili nečem izvana ono što je u nama, bilo da je riječ o idealiziranju ili obezvređivanju – potražimo li kod sebe osobinu kojoj se divimo kod nekog ili pak neku koju  mu zamjeramo, imamo priliku bolje upoznati sebe i tu osobu pogledati u realnijem svjetlu.

Neki ljudi kontakt izbjegavaju skretanjem pozornosti na drugu temu, humorom, ljubaznim smješkanjem umjesto jasnim pokazivanjem sebe i svojih osjećaja, mišljenja i sl. te raznim drugim oblicima indirektnog izražavanja, pri čemu ne dobivaju i ne mogu dobiti ono što žele ili pak ono što dobiju ne dopire do njih.

I, konačno, tu su razni oblici zatvaranja i odvajanja od drugih u nastojanju da se kontrolira situacija i izbjegne vlastita odgovornost za problem i nedostatak prave komunikacije.

Zainteresiranost

Među ljudima je mnogo hladnoće jer se ne usuđujemo prihvatiti sebe takvima kakvi smo. (Albert Schweitzer)

Mi ljudi paradoksalna smo bića. Ništa kod nas nije jednostavno ni jednoznačno, stalno smo ulovljeni u neke vanjske i unutarnje drame. Grčevito se držimo nekih sličica o sebi, poistovjećujući se s onima koje nas prikazuju u boljem svjetlu, a često nesvjesni da su u njihovoj pozadini posve suprotni impulsi koji iz tame upravljaju našim mislima, osjećajima i ponašanjem. Plivamo između raznih unutarnjih suprotnosti, poput osjećaja veće vrijednosti i osjećaja manje vrijednosti, između osjećaja svemoći i osjećaja nemoći, poslušnosti i pobune, idealizacije i obezvređivanja, straha i bijesa, junaka i gladnog djeteta… moglo bi se tako unedogled. Što se više poistovjećujemo s jednim polom, tim snažniji u tami nesvjesnoga biva  onaj drugi. Kad iziđe na površinu, nerijetko smo iznenađeni, preplavljeni njime toliko da nam se čini da se nikada nećemo izvući. Strani sami sebi, najradije bismo pobjegli glavom bez obzira negirajući da je i to dio nas i treba našu pozornost. Jer ništa nije tu bez razloga i činjenica je da ono što nam se ne sviđa neće nestati zatvorimo li oči; stoga nam jedino preostaje pogledati u to, suočiti se s time i prihvatiti to kao dio sebe te potom vidjeti što i kako možemo učiniti.

Ako svaki list gledate pojedinačno, možete spoznati drvo kao cjelinu, njegov duh, možete razgovarati s njim, a možda ćete i ponešto naučiti. (William J. Bausch)

Vrijeme u kojem se rađala gestalt terapija bilo je vrijeme eksperimentiranja s novim načinima izražavanja u umjetnosti. Ona deskripciju, impresiju zamjenjuje neposrednim doživljajem te se počinje baviti osjećajima, intuicijom, subjektivnim svijetom i fantazijama onoga koji je stvara jer, u krajnjoj liniji, pogled na svijet, doživljaj svijeta i reakcije na nj i ne mogu biti nego subjektivni.

I tehnike koje se rabe u gestalt terapiji potiču kontakt s osjećajima, intuicijom, subjektivnim svijetom i fantazijom onoga koji tako radi na sebi“. Zanimljiv je npr. geštaltistički način rada na snovima: umjesto prepričavanja sna, asocijacija i tumačenja simbola koji se u njemu pojavljuju ovdje se s elementima iz sna susrećemo neposredno, pričajući priču svakog od njih, poistovjećujući se s njime (npr. ja sam hodnik, u meni…), dovodeći ih u međusobni dijalog. Time dolazimo u kontakt s raznim aspektima sebe i svog unutarnjeg svijeta koji nam se objavljuje na tako simboličan način, percipirajući ih ne samo intelektualno već i na razini tijela i osjećaja. Time se poruka sna shvaća dublje, integralnije.

Polako se počinjemo pitati što se to sve krije u nama, polako počinjemo otvarati prostor zainteresiranosti za sebe, svoj unutarnji svijet i to kako on korespondira s vanjskim. A zainteresiranost za sebe prvi je korak prema iscjeljenju.

Budi sada ovdje

Ljudska je egzistencija krhka. U svakom trenutku možemo biti povrijeđeni, možemo se razboljeti, umrijeti, može umrijeti ili nas napustiti netko koga volimo. Pomisao na to plaši nas. Budi u nama pitanja o smislu života, o smislu našeg vlastitog postojanja. Što možemo učiniti? Možemo li išta?

Moram duboko udahnuti i osloboditi emocije, zastati se i podsjetiti se tko zapravo upravlja mojim životom.  (Judith M. Knowlton)

U gestalt terapiji učimo biti s onim što jest, ne bježati od realiteta kako bi nam „bilo lakše“. Naprotiv. Učimo doživjeti puninu iskustva u sadašnjem trenutku, nositi se s tjeskobom. Pa i kada je riječ o nečemu što pripada prošlosti, fantaziji o ugodnoj ili neugodnoj budućnosti ili pak nekoj slici iz sna koja nam zaokuplja našu pozornost. Crtajući to, odigravajući, pričajući kao da se događa sada, dolazimo u kontakt s punim emotivnim nabojem koji u sebi krije neki događaj, fantazija ili slika iz sna. Time se povećava naše polje izbora jer, u krajnjoj liniji, jedino što doista postoji jest trenutak i mjesto na kojem upravo jesmo – prošlost je prošla, a budućnost se još nije dogodila; jedino sada i ovdje možemo promijeniti nešto – izabrati drukčiju točku gledišta, eksperimentirati s nekim novim ponašanjem.

Kreativnost je dopustiti sebi greške. Umjetnost je znati koje treba zadržati. (Scott Adams)

U gestalt terapiji terapeut nije „autoritet“ koji samo sluša, nudi interpretacije i savjete; on/ona je osoba od krvi i mesa sa svim svojim iskustvom, stavovima, predrasudama, emocijama – svime što čini ljudsko biće. Važno je, međutim, da bude svjestan svog unutarnjeg procesa i da se zna nositi s njim kako to ne bi interferiralo s njegovim vođenjem terapije.

I terapeut i osoba koja je na terapiji odgovorni su za tijek terapije – terapeut je odgovoran za kvalitetu svoje prisutnosti, stručno znanje, znanje o sebi i osobi koja mu sjedi nasuprot te svjesnost o tome što se događa tijekom seanse, a osoba na terapiji za izbore i posljedice svoga ponašanja.

Odnos između terapeuta i osobe koja je na terapiji živ je odnos dvaju ljudskih bića lišen maski i potrebe za ostavljanjem dojma. Prihvaćanje onoga što jest bez osude i kritike, otvoren razgovor o potencijalnim točkama nesporazuma. u takvom odnosu rastu i jedan i drugi. Takav odnos podržava, njeguje i hrani, hrabri i potiče na istraživanje i izvan granica terapijske ordinacije.

Koračanje

Cilj terapije nije u potpunosti se riješiti problema, strahova i sumnji. Problemi, strahovi i sumnje prirodan su dio života i, ma koliko zreli i mudri bili, ne možemo ih izbjeći. Možemo samo učiti iz njih. I to cijeli život.

U svakom slučaju, terapijski odnos jednom mora doći kraju. Premda nismo riješili sve što nas je mučilo (s većom svjesnošću i znanjem svjesniji smo i koliko toga još ne znamo), u nekom trenutku osjetimo da možemo dalje, sami. Usprkos strahu kako će biti, usprkos nesigurnosti prvih samostalnih koraka.

U priči „Zec od lažnoga baršuna” Margery Williams dvije dječje igračke, konjić Kožić i Zeko, razgovaraju o tome kako bi to bilo biti Stvaran (taj dio priče odražava agoniju i ekstazu našega putovanja)

„Boli li?”, upita Zeko.

„Ponekad”, odvrati konjić Kožić koji uvijek bješe iskren. „Kada si Stvaran, ne smeta ti što si povrijeđen.”

„Dogodi li se to odjednom, kao kada se uzrujaš”, upita Zeko ponovno, „ili malo pomalo?”

„Ne događa se odjednom”, odvrati konjić Kožić. „Postaneš. Mora proći mnogo vremena. Zato se to ne događa često onima koji se lako slome, ili imaju oštre rubove, ili moraju biti pažljivo čuvani. Općenito, dok postaneš Stvaran, većinu kose ti iz ljubavi iščupaju, ispadnu ti oči, rasklimaju ti se zglobovi i postaneš jako pohaban. No te stvari uopće nisu važne, jer kada jednom postaneš Stvaran, ne možeš biti ružan, osim ljudima koji ne razumiju.”

Kroz terapiju smo spoznali neke važne stvari, naučili neke vještine koje će nam pomoći dalje. Polako se počeli upuštati u avanturu vlastitog života. Zatvarajući za sobom vrata terapijske sobe u kojoj smo proveli mnogo sati, postali svjesni mnogih tûga, ljutnji i strahova, donosili mnoge manje i veće odluke, opraštajući se s terapeutom, osobom koja nas je kroz sve to vodila, podržavala i poticala, ulazimo u vanjski svijet snažniji, opremljeniji za njegove izazove, spremniji na rizik življenja sebe kakvi jesmo. Stvarniji. Bez obzira na to što znamo da život ponekad zna istinski boljeti. Jer sada znamo i zastati, udahnuti, sresti se s onim što jest, skupiti svoju unutarnju snagu i podršku te zakoračiti.

 

2017-05-02T17:52:54+00:00