Psihodrama i sistemske konstalacije – sličnosti i razlike

Uvod

Posljednjih godina u svijetu i kod nas sve popularnija je terapijska metoda pod nazivom Sistemske konstelacije. I sve više psihoterapeuta uključuje je u svoj rad. Kako se i tu rad na temi, pitanju ili problemu odigrava na sceni uz prisutnost više ljudi u određenim ulogama, mnogi ljudi konstelacije poistovjećuju s psihodramom.

Međutim, osim određenih sličnosti između tih dvaju pristupa, postoje i bitne razlike i u tehničkome pogledu i u pogledu edukacije budućih voditelja.

Kutovi gledanja

U osnovi psihodrame dvije su bitne ideje: ljudski susret i grupa kao okvir unutar kojega i pred kojim se on odvija. Malo je istinskih susreta među ljudima: jedni druge uglavnom gledamo iz vlastite perspektive i kroz vlastite naočale. Jacob Levy Moreno osmislio je tehniku tzv. zamjene uloga kako bi ljude potaknuo da bolje razumiju jedni druge. Ako makar na trenutak uđemo „u kožu“ drugoga ljudskog bića, lakše nam je uživjeti se u njegovu situaciju i osjetiti kako se on osjeća. Kad i taj drugi pogleda „kroz naše oči“, i on može bolje razumjeti nas. Tako se stvara kontakt, dijalog, razumijevanje i suosjećanje među ljudima.

Nitko od nas nije samo jedinka s vlastitom životnom poviješću već smo povezani i sa svijetom oko nas, u prvom redu s obitelji iz koje smo potekli. Vezani nevidljivom lojalnošću prema njezinim članovima, putem intergeneracijskog ili transgeneracijskoga prijenosa, svi nosimo u sebi i neke njihove nedovršene priče te ih ponavljamo i razvijamo kroz vlastiti život. Psihodramatičarka Anne Ancelin Schützenberger u svojim knjigama piše o ponavljanju obrazaca kroz generacije. Te obrasce, elemente od kojih su sačinjeni, nevidljive veze i lojalnosti među članovima obitelji moguće je prepoznati, oživjeti i razriješiti kroz transgeneracijski psihodramski rad.

Bert Hellinger, tvorac metode sistemskih obiteljskih konstelacija, u svome je radu objedinio razne edukacije i iskustva, poput misionarskoga rada s urođenicima u Južnoj Africi te raznih psihoterapijskih pravaca – psihoanalize, gestalta, hipnoterapije, psihodrame, transakcijske analize, obiteljske skulpture Virginie Satir itd. Od prvih početaka do danas metoda se razvijala i širila te, osim sistemskih obiteljskih konstelacija po Hellingeru, danas postoji više škola, pristupa, načina rada i područja primjene sistemskih konstelacija.
O međusobnoj rezonanciji među ljudima i njihovim temama, što nadilazi fenomen transfera i kontratransfera, Moreno je govorio kao o „tele fenomenu“. Nekoliko decenija poslije biolog Rupert Sheldrake postavio je teoriju morfogenetskih polja unutar kojih je sve povezano i prisutno bez obzira na vremensku i prostornu udaljenost. Prema njegovu mišljenju, cijela je priroda, od najmanjih čestica, preko živih bića, do cijelih planeta organizirana u polja. Ta polja pamte i mogu se povezati s drugim poljima, međusobno izmjenjivati informacije i dalje se razvijati.

U sistemskim obiteljskim konstelacijama to polje se naziva „znajućim poljem“ (Bertold Ulsamer, 2002). Ono je vrlo snažno i sadrži sve informacije koje se odnose na određeni sistem. Dovoljno je samo ući u nj i otvoriti se senzacijama koje se postupno pojavljuju.

Govoreći o važnosti odnosa s drugima, Moreno je naglašavao da je svatko suma svojih odnosa. Shodno tome, u psihodrami se radi na individualnim dramama istražujući razne problematične odnose i situacije te uči zdravijim odgovorima na njih. Polazi se od pretpostavke da je korijen sadašnjih problema pojedinca u nerazriješenim ranim iskustvima.

U konstelacijama pak u fokusu pozornosti je sistem. Klijent tu ne dolazi kao protagonist neke grupe već kao protagonist vlastitog obiteljskog ili nekog drugog sistema. Hellinger smatra da otprilike 70% naših problema potječe iz djelovanja i sudbina ranijih generacija. Mi nesvjesno nosimo priče i nedovršene poslove naših predaka i zapleteni u njima nismo slobodni živjeti vlastiti život. Kada se to jednom vidi i prizna, obiteljska duša se može pokrenuti prema iscjeljenju. Kako se razvija proces, kroz sistem se postupno uspostavlja spontani protok energije, koji je bio prekinut.

Tijek seanse – usporedba

Važan element psihodramskoga rada je grupa, koja sama po sebi djeluje poticajno, podržavajuće i iscjeljujuće na svoje članove. Psihodramska seansa počinje zagrijavanjem, tj. nekom vježbom ili sl. čime se grupa povezuje, među članovima se uspostavlja povjerenje i otvorenost za rad, za akciju koja će uslijediti. Cilj zagrijavanja je da se članove potakne da dođu u kontakt sa sobom i temom koju bi željeli otvoriti pred grupom. Ukoliko je više ljudi zainteresiranih za rad, bira se protagonist. Pritom se vodi računa o tome da tema na kojoj bi želio raditi rezonira s grupom. Tada počinje centralni dio psihodrame ili akcija. Postavlja se psihodramska scena, protagonist među članovima grupe bira pomoćnike (auxiliary, pomoćni ego) koji će odigrati određene uloge u njegovoj psihodrami. Drugi članovi sjede i promatraju. Tijekom psihodrame prolazi se kroz više scena. Na kraju se svi vraćaju na svoja mjesta te slijedi dijeljenje (sharing) pri kojemu pomoćnici i drugi članovi grupe dijele kako je to što se odvijalo na sceni rezoniralo s njima i nekom njihovom temom.

U sistemskim konstelacijama rad također počinje s grupom koja sjedi u krugu oko praznoga prostora u središtu. Započinje se malom vježbom ili nekom vrstom uvođenja, npr. predstavljanjem, pitanjem kako se tko osjeća i sl. U nekim školama se radi tako da je već unaprijed dogovoreno tko će postaviti svoju temu, svoje pitanje. U drugima, među zainteresiranima za rad, voditelj bira onoga koji će raditi. Nakon kratkoga razgovora, voditelj i klijent definiraju temu rada i klijent među članovima grupe bira predstavnike za uloge pojedinih ljudi ili elemenata povezanih s njom. Dovodi ih u prazan prostor koji predstavlja polje i „postavlja“ na određeno mjesto u određeni položaj. Potom se vraća na svoju stolicu i promatra. Od predstavnika se traži da iz uloge budu otvoreni prema onome što se događa u njima. Tako počinje konstelacija. Predstavnici mogu imati snažne osjećaje, senzacije u tijelu i sl. koji nisu povezani s njihovim osobnim osjećajima ili senzacijama. Odjednom mogu početi plakati, mogu pasti na pod kao da su mrtvi ili onesviješteni, imati poriv da promijene mjesto, iziđu iz polja itd. Voditelj je prisutan i pažljivo promatra proces te prema potrebi u polje dovodi još nekog predstavnika ili pak neki od prisutnih predstavnika u nekom trenutku iziđe iz polja. Grupa to promatra, voditelj povremeno s klijentom provjerava kako to što se događa na sceni rezonira s njim. Konstelacija završava kada se zbivanja u polju smire, kada svi dijelovi sistema sjednu na svoje mjesto. Predstavnici tada, kao i u psihodrami, skidaju sa sebe uloge i vraćaju se na svoje stolice. Par trenutaka grupa, uključujući i klijenta na čijoj se temi radilo, sjedi u tišini dajući vremena da se slegnu osjećaji i energija.

U psihodrami kroz proces zamjene uloga protagonist ima prilike čuti i vidjeti nešto iz druge perspektive. Predstavnici tu nemaju prostora za improvizaciju već nastoje što vjernije ponoviti protagonistove riječi i kretnje, što njega dovodi do dubljega kontakta sa sobom i pozadinom određene teme. Ponekad se, potaknut događanjem na sceni, „umiješa“ i netko od drugih članova grupe sugerirajući neku rečenicu i sl. (u psihodrami ta intervencija se naziva dubliranjem), što može produbiti proces ili pak tijek psihodramske akcije zaokrenuti u nekom drugom smjeru.

U konstelaciji, kao i u psihodrami, može se postaviti bilo koji aspekt života. Često predstavnici ne znaju koga predstavljaju, ne znaju ni klijentovu osobnu priču tako da neke informacije imaju samo klijent i voditelj. Predstavnici su jednostavno na određenome mjestu u polju i promatraju kako se osjećaju te reagiraju iz poriva koji se kroz to javi. Zanimljivo je da se spontano počnu ponašati poput osobe koju predstavljaju i govoriti rečenice koje bi ona govorila. Ponekad na površinu tako iziđe neki događaj, neki obiteljski tabu ili se pojave osobe koje nitko nikada nije spomenuo. Voditelj pažljivo promatra uočavajući gdje u polju je najviše energije, najveća napetost te na to svraća pozornost. On ne nameće svoja rješenja već prati što se događa u polju i vodi sistem do ravnoteže. Događaju se snažni procesi, snažne emotivne ili tjelesne reakcije. Voditelj sve to pažljivo vodi – konstelacija je dovršena kada su svi predstavnici u miru. U nekim školama se tada na mjesto predstavnika za sebe uvodi sam klijent da doživi to novo stanje ili sam dovrši konstelaciju. U nekim školama konstelaciju u potpunosti završavaju predstavnici a klijent to samo promatra.

U psihodramu se ulazi sa željom da se razriješi neki problem ili situacija, da se promijeni nešto u nekom odnosu. Kroz pomno vođene sekvence procesa protagonist prolazi kroz katarzu te dobiva važne uvide i novu integraciju, što pomaže da problem iz sadašnjosti, kojim je započela psihodramska seansa, vidi i razriješi na prikladniji način.

U konstelaciji se postavlja tema i ne ide se u rješavanje već u istraživanje, promatranje i prihvaćanje onoga što jest. To je proces nad kojim nemamo kontrolu, na površinu izlaze stvari koje su pohranjene duboko u obiteljskome nesvjesnom ili pak nesvjesnome sistema koji se postavlja (kao npr. u poslovnim konstelacijama). Tek prihvaćanjem života koji je, kroz naše roditelje, do nas došao na način na koji je došao, prihvaćanjem svojih roditelja kao resursa, može se desiti pomak, pokret duše. Raspored ljudi (ili, u individualnom settingu, predmeta) u konstelacijama odražava unutarnju sliku, unutarnju dinamiku nekog problema. Kada je to jednom viđeno i prihvaćeno, može se promijeniti. Sistemske konstelacije pomažu da sebe doživimo u kontekstu cjeline, sistema u kojemu je svatko tek dio a sistem može funkcionirati tek kada se slože svi njegovi dijelovi.

Osnovne razlike

Ronald Anderson i Karen Carnabucci, psihodramski psihoterapeuti i voditelji sistemskih konstelacija u članku „The Challenge and Promise for Psychodrama of Systemic Constellatioon Work“ navode nekoliko osnovnih razlika između psihodrame i sistemskih konstelacija:

  • Rad pomoćnih egoa u psihodrami ovisi o procesu razvoja uloge dok se u konstelaciji odnosi samo na ono što izranja unutar predstavnika i sistemske konfiguracije.
  • Dubliranje u psihodrami je pokušaj da se vidi što leži iza onoga što je rečeno dok se u konstelacijskom radu gleda koliko to rezonira ne samo s predstavnikom već i unutar sistema.
  • Dok je psihodrama drama koja počinje onim što protagonist doživljava kao stvarnost, konstelacijski rad je drama koja izranja iz nesvjesne stvarnosti, intergeneracijskog obiteljskog matrixa, znajućega polja energetskih odnosa.
  • Klasična psihodrama ide do mjesta gdje je nastao protagonistov problem unutar njegova vlastitoga života dok se konstelacijski rad (ali, premda na drugačiji način, i transgeneracijska psihodrama) vraća u vrijeme nastanka klijentova problema u njegovoj transgeneracijskoj povijesti.
  • Psihodrama je u prvome redu grupna terapija. U tom su smislu najveći terapijski dobici kroz segment sharinga, kada se protagonist nakon samootkrivanja kroz akciju na sceni ponovno povezuje s grupom. Kroz dijeljenje svi postaju bliži, osjećajući se prihvaćeno s vlastitom pričom. Sharing se ponekad smatra najtrajnijim efektom na članove grupe i kada su priče već zaboravljene. U konstelacijskom radu terapija se odvija u grupi, koristeći prednosti grupne energije, ali ta povezanost je privremena i zasnovana na čudesnom iskustvu rezonance kada svatko osjeća taj pokret duše koji se dogodio ujedinjujući ih u iskustvu mira. Ali jednom kada je mir za klijenta postignut, ta povezanost s grupom se raspada jer se tu ne teži za rješenjem koje bi netko podijelio sada i ovdje.

Umjesto zaključka

I psihodramski psihoterapeuti i voditelji sistemskih konstelacija prolaze kroz određenu edukaciju. Ne ulazeći u detalje programa pojedinih škola i razlike među njima, želim samo spomenuti da psihodramska i konstelacijska edukacija na polaznika postavljaju različite zahtjeve, i u smislu prethodnog obrazovanja i u pogledu samog edukacijskoga procesa. Većina voditelja sistemskih konstelacija nisu psihoterapeuti i obično ne prate svoje klijente kroz kontinuirani proces osobnoga rasta i razvoja. Konstelacijske grupe su većinom ad hoc grupe u kojima ljudi jedni druge susretnu jednom ili povremeno te o osobi koja postavlja svoju konstelaciju ne znaju mnogo. U pozadini takvoga pristupa je ideja da se na taj način smanjuje mogućnost interferiranja informacija o osobi sa samim procesom konstelacije, u kojoj se predstavnici prepuštaju impulsima koji dolaze iz polja. Međutim, prema mom iskustvu psihodramske psihoterapeutkinje i voditeljice sistemskih konstelacija i u on-going grupama – gdje se ljudi viđaju na redovitoj bazi i međusobno dobro poznaju – prilikom postavljanja nečije konstelacije na površinu znaju izići stvari o kojima nitko od drugih članova grupe, a često ni sama osoba, nije prije ništa znao. Polje samo po sebi posjeduje određenu snagu i, ako su ljudi dovoljno otvoreni i prijemčivi, potrebne informacije će jednostavno doći. Poput psihodrame, i konstelacije su vrlo snažna tehnika osobnoga rasta i razvoja i nakon što se proces odvije i zaokruži, potrebno je vrijeme da se on integrira. Svakako, to je lakše ako je osoba u nekoj vrsti kontinuiranoga terapijskog rada na sebi.

Branka Jakelić

2017-06-19T09:41:27+00:00