Terapijski rad 2017-05-02T18:12:34+00:00

Terapijski rad

U našem društvu još vlada predrasuda da je pomoć psihoterapeuta potrebna samo duševno bolesnim ljudima. Druga je predrasuda da se ona odnosi (ili ograničava) na liječenje raznim vrstama lijekova, dok pravi problemi i dalje ostaju nedodirnuti.Ni jedno ni drugo nije točno.

Osim pomoći u krizi, psihoterapija je naime proces učenja o sebi i vještinama ophođenja s vlastitom sudbinom.

U skladu s tim, svoj rad doživljavam kao podršku i pomoć ljudima da bolje upoznaju sebe te se, otkrivajući i prevladavajući ono što ih sputava, mijenjaju i rastu u skladu sa svojim punim potencijalima.

Moj krajnji zadatak kao psihoterapeuta sastoji se u tome da ljudima, koji mi se obrate za pomoć, pomognem bolje upoznati i prihvatiti sebe kao jedinstvena ljudska bića, koja posjeduju razne sposobnosti i mogućnosti izlaska iz krugova u kojima se vrte, te ih potaknem na to da svoje probleme počnu gledati na drugačiji način, tj. kao izazov i priliku za učenje, rast i razvoj u psihičkom i duhovnom smislu riječi.

Metode i tehnike koje pritom upotrebljavam uključuju sve aspekte čovjekova bića – tjelesni, emocionalni, mentalni i duhovni.

Većina ljudi s kojima radim relativno su stabilne osobe koje uglavnom normalno funkcioniraju u svakodnevnom životu i terapija im predstavlja pomoć i podršku u nekoj krizi ili pak u nastojanju da poboljšaju kvalitetu svog života te postanu bolji ljudi, svjesniji sebe i svrhe svoga postojanja.

Kako psihoterapija pomaže?

Psihoterapija je interaktivni proces pri kojem su terapeut i osoba koja je u terapiji tijekom dogovorena vremena posvećeni određenoj temi ili problemu koji osobu muči. Terapeutova uloga sastoji se u tome da osobu potakne na razumijevanje pozadine problema, pomogne joj da ga proradi, nauči nešto i raste u psihičkom i duhovnom smislu riječi. Da joj pruži podršku, osvijetli neki drugi aspekt, ukaže na neke putove i mogućnosti koje dotični/a dotada nije vidio/la. Kao osoba koja nije prisutna u drugim aspektima svakodnevnog života osobe koja je u terapiji, terapeut je neutralan, što osobi pomaže da lakše iznese neke svoje teme i poradi na njima.

Osobno se u terapijskom radu služim raznim tehnikama, ovisno o tome koji su načini i pristupi bliski senzibilitetu, interesima i uvjerenjima osobe s kojom radim. Pored razgovora, u to spadaju: razni načini izražavanja putem kreativnih medija poput crteža, modeliranja, pokreta, psihodrame i sl., projektivne tehnike poput rada s asocijativnim karticama, igračkama ili lutkama, aktivna imaginacija, vizualizacija, razne tehnike rada s tijelom, igranja uloga i zamišljenih dijaloga, meditacije itd.

Osobi koja mi se obrati za pomoć ne dajem savjete niti predlažem rješenja već je (u skladu s poslovicom koja kaže “Ako nekoga nahranite ribom bit će sit jedan dan a ako ga naučite loviti je, bit će sit cijeloga života”) potičem da se poveže s izvorom mudrosti i iscjeljenja u sebi samoj, koji je uvijek tu i uvijek dostupan. U konačnici, da joj pomognem naučiti kako pomoći sama sebi i čuti svoj unutarnji glas. Jer svaka terapija, ma koliko duboka, iscjeljujuća i transformativna bila, traje tek određeno vrijeme, samo sa sobom samim ostajemo stalno.

Kome to treba i zašto?

Motivi zbog kojih netko odluči potražiti psihoterapeutsku pomoć raznoliki su i kreću se od nejasna osjećaja da nešto s njim “nije u redu” do duboke životne krize uzrokovane bolešću, razvodom, gubitkom posla, smrću bliske osobe i sl. Neki ljudi potraže terapeutsku pomoć iz želje da nešto nauče o sebi, razjasne neka pitanja ili pak bolje razumiju sebe i svoj život. Za takav korak odlučuju se neovisno o dobi, spolu i stupnju obrazovanja. Ono što je svim tim ljudima zajedničko jest da su na neki način došli do točke u kojoj ne mogu naprijed sami te im je potrebna pomoć i podrška, a ona koju dobivaju od bliskih ljudi nije im više dovoljna.

Igrom slučaja stado koza nabasa na napušteno tigrovo mladunče te ga uze i stade brinuti o njemu kao da je jedan od njihovih. Odrastajući među kozama, tigrić je naučio brstiti travu i meketati poput njih te je uskoro počeo vjerovati da im je nalik. No, usprkos tome što je živio i ponašao se poput svih drugih kozlića, u njemu je i dalje kucalo srce tigra.

Život je mirno tekao svojim tijekom sve dok se jednoga dana u blizini stada ne zatekne jedan stariji tigar. Spazivši ga, koze se razbježaše glavom bez obzira. Ostade samo tigrić, koji je i dalje mirno brstio travu kao da nema nikakva razloga za strah.

U svom dugom vijeku iskusna borca stari tigar je vidio i doživio mnogo toga, ali slika mladoga tigra, koji stojeći na travi mirno brsti poput koze, zaprepasti ga te povikne i pozove ga da mu priđe. Pokuša razgovarati s njim, upita ga o njegovu porijeklu, no usprkos svim naporima staroga tigra, tigrić se nije mogao sjetiti da je ikada bio drugačiji. Kako bi ga podsjetio, stari ga povede do obližnjega jezera i pokaže mu odraz njegova lika u vodi. Tigrića se ni to nije dojmilo; nije čak ni zapazio koliko je nalik starome tigru. Razljućen tolikom tvrdoglavošću, stari ga odvede do mjesta na kojem bješe ostavio svoj plijen, uze komad kozjega mesa i ugura ga tigriću u gubicu. Izvan sebe od šoka i gađenja, ovaj to ispljune, ali mu stariji, koji bješe odlučio podsjetiti ga na to tko je uistinu, ponovno ugura meso u gubicu i prisili ga da proguta. Nakon toga gurne mu u gubicu još jedan komad mesa.

Ovoga puta reakcija je bila posve drugačija.

Osjetivši kako mu prija okus sirova mesa i tople krvi, mladi tigar drugi komad proguta sa zadovoljstvom. Potom se protegnu, rastvori gubicu i zariče, prvi put u svome mladom životu – bio je to krik divlje zvijeri. Bio je to konačno njegov vlastiti glas. (zen priča)

Mnogi od nas nalik su tom tigriću – naša slika o sebi i doživljaj sebe ne odgovaraju našem unutarnjem iskustvu već ideji o tome kako nas vide i što od nas očekuju drugi. Teško je živjeti poput “koze sa srcem tigra”; to uzrokuje mnoge unutarnje konflikte.

Teško bolesna žena danima se borila sa smrću. U jednom trenutku obuze je osjećaj da je uzeta u nebo i da se nalazi pred stolcem samoga vrhovnog suca.

– Tko si ti? – upita je glas.

– Ja sam gradonačelnikova žena – odvrati ona.

– Nisam te pitao čija si žena, nego tko si ti.

– Ja sam majka četvoro djece.

– Nisam te pitao čija si majka, nego tko si ti.

– Ja sam učiteljica.

– Nisam te pitao što si po zanimanju, nego tko si ti.

– Ja sam kršćanka.

– Nisam te pitao koje si vjere, nego tko si ti.

– Ja sam ona koja je svaki dan išla u crkvu i pomagala siromašnima.

– Nisam te pitao što si činila, nego tko si ti.

I tako je to išlo dalje. Što god ona odgovorila, činilo se, nije predstavljalo zadovoljavajući odgovor. Nakon nekog vremena bijaše ponovno vraćena na zemlju, u svoj krevet.

Kad se oporavila od bolesti, odlučila je početi istraživati kako bi pronašla odgovor na pitanje tko je zapravo ona.

Često se ljudi grčevito drže određene slike o sebi i drugima i, nesvjesni svoje prave prirode, potiskuju svoje najdublje potrebe i želje.

Suočene s raznim manjim ili većim promjenama u životu, sličice o sebi i drugima s vremenom se raspadaju. Razdoblja u kojima se to događa vrlo su bolna. Kad nam se stari poznati svijet počne rušiti, u nepovrat odnoseći sa sobom ono što je donedavno predstavljalo okosnicu našeg života, a nešto novo, utješno, što bi moglo ispuniti prazninu i/ili zavarati bol (fizičku ili emotivnu) još se ne nazire, mnoge dotad ustaljene vrijednosti bivaju stavljene pod povećalo i dovedene u sumnju.

Pitanja ”tko sam ja, otkuda dolazim, što radim ovdje (zašto se baš ovo/baš sada/baš meni događa) i kamo idem” osnovna su filozofska pitanja koja si svjesno ili nesvjesno postavljamo tijekom cijeloga života. U trenucima kriza, ona postaju nezaobilazna i tražeći pomoć, pokušavamo zapravo naći odgovore na njih.

Koliko traje?

Na temelju osobnog i profesionalnog iskustva smatram da se korjenita promjena postiže jedino kroz dugotrajan, kontinuirani rad.

Taj proces nije lagan ni bezbolan te zahtijeva mnogo spremnosti za rad i samootkrivanje budući da se kroza nj čovjek susreće s brojnim potisnutim (zanemarenim, otuđenim, zanijekanim, odbačenim) dijelovima sebe koji zamućuju kontakt s vlastitim unutarnjim bićem i življenje u skladu s  njime.

Psihoterapija pomaže da kroz to prođemo brže i s manje ozljeda no što se događa kad učimo iz životnih nedaća.

Trajanje terapije ovisi o nizu faktora. Ovisno o vrsti problema te ciljevima, željama i potrebama ljudi, ona može trajati od nekoliko tjedana ili mjeseci do nekoliko godina. Jungovski analitičari razlikuju terapiju i analizu. Dok se terapija odnosi na rješavanje problema i učenje o sebi i odnosima s drugima na razini osobnosti, analiza u tom smislu zahvaća dublje razine bića i kontakt s dušom i svrhom vlastita života. Neki terapeuti ljude u terapiji nazivaju klijentima, neki pacijentima. Etimološki, riječ klijent označava osobu koja se obraća nekom da štiti njezine interese dok riječ pacijent govori o osobi koja trpi, pati a bez patnje nema transformacije.

U početku rada s osobom koja mi se javi za pomoć, obično dogovaram nekoliko uvodnih seansi (obično 3-4). One su važne budući da omogućuju postupno uspostavljanje kontakta između nas kao ljudskih bića koja se prije toga nisu poznavala. Pored toga, meni kao terapeutu te su uvodne seanse potrebne kako bih dobila određen uvid u prirodu i pozadinu problema osobe te, u skladu s tim, mogla planirati vrstu i načine rada (obično do kraja prve seanse, ili već tijekom prvog telefonskog razgovora, procijenim mogu li osobi pomoći ili ne te joj, u slučaju potrebe, preporučim kolegu koji bi joj mogao pružiti prikladniju pomoć). Osoba pak, tijekom tih nekoliko tjedana, ima prilike vidjeti odgovara li joj takav način rada te se polako pripremiti za terapijski proces.

Kako su i terapeut i osoba koja je u terapiji jednako aktivni i odgovorni za tijek terapije; nakon uvodnih seansi (procijenimo li oboje da možemo ići zajedno dalje) radimo tzv. terapijski ugovor, dogovarajući cilj terapije i vremenski okvir tijekom kojega ćemo na njemu raditi. Nakon tog vremena obično radimo osvrt na prijeđeni put te zajedno donosimo odluku što i kako dalje.

Takvi osvrti su važni, jer na temelju njih čovjek lakše vidi što je naučio, kakve promjene postigao, na čemu bi još trebao/želio poraditi i sl.

Koliko često?

Uobičajen ritam individualnih terapijskih seansi je jednom tjedno po 50 minuta. Ritam rada i trajanje psihoterapijskih grupa ovise o namjeni grupe.

Kako izgleda?

Nakon uvodnih seansi i radnog dogovora započinje terapijski proces koji će, ovisno o vrsti problema te želji i potrebama osobe, potrajati određeno vrijeme.

Osim raznih tehnika koje se koriste tijekom same psihoterapijske seanse, ljudima običavam davati i “domaće zadatke” čiji je cilj produbiti temu otvorenu na seansi i potaknuti nova pitanja, teme na kojima se može raditi.

No, po mome mišljenju, najvrednija komponenta svake terapije je kontakt i ljudski odnos koji se tijekom terapijskog procesa razvija između terapeuta i osobe koja je u terapiji i/ili pak među članovima terapijske grupe.

Kroz izazove kontinuiranog odnosa s terapeutom i/ili članovima grupe, osoba ima prilike osvijetliti svoje nesvjesne slike i strahove, upoznati razne dijelove sebe kojih se dotada sramila ili ih se pak bojala te učiti o svojim potrebama i željama, granicama i mogućnostima, postupno se ohrabrujući na neke nove korake u raznim aspektima svoga života. U konačnici, sve više živjeti u skladu sa sobom i svojim najdubljim vrijednostima.

Individualna terapija

Tijekom terapijskog procesa između terapeuta i osobe koja je u terapiji razvija se vrlo intenzivan odnos tijekom kojega, u idealnom slučaju, osoba simbolično ponovno prolazi kroz uobičajene faze odrastanja: od početne svojevrsne ovisnosti o terapiji i terapeutu, preko pobune i preispitivanja što je od toga što joj terapeut (a, kroz to, i drugi ljudi u njezinu životu) kaže – za nju relevantno a što ne, do uspostavljanja vlastite emocionalne neovisnosti i unutarnje slobode.

Na izvjestan način izdvojen iz konteksta uobičajenog života, terapijski odnos lišen je one vrste emocionalnih i ostalih konotacija koje prate druge odnose u životu. Upravo zbog toga osobi je lakše (i manje riskantno) otvoriti se i pokazati neke dijelove sebe. Postupnost uspostavljanja odnosa s terapeutom, praćenja raznih faza tog odnosa i izlaska iz njega (po prirodi stvari, to je odnos “na određeno vrijeme”) vrijedno je iskustvo, koje pomaže uspostavljanju svjesnijih odnosa s ljudima iz “stvarnog” života osobe.

Pored toga, duboki ljudski odnos i povjerenje, što se tijekom jednog kontinuiranog terapijskog procesa razvijaju između dvaju ljudskih bića, mogu potaknuti vrlo duboke promjene te snažno podržati proces iscjeljenja i izgradnje novog, kvalitetnijega pristupa životu. Naravno, taj proces je uzajaman budući da jedan duboki odnos nužno dotiče srž svih koji su u nj uključeni.

Prema Jungovim riječima, konflikti koje imamo s vanjskim svijetom odraz su naših unutarnjih konflikata. Drugačije rečeno, naš život i naša sudbina odraz su onoga što je u nama. Terapija nam pomaže da se lakše suočimo sa sobom i svojim unutarnjim konfliktima, otkrijemo svoje unutarnje biće i iziđemo iz uskih okvira raznih uvjetovanja i očekivanja, u koje smo se nesvjesno zatvorili. Otvarajući se bogatstvu svog unutarnjeg bića, mijenjamo se i naš život postaje kvalitetniji, bogatiji, smisleniji.

Terapijske grupe

Rad u grupi izuzetna je podrška individualnom “radu na sebi”. Terapijska grupa svijet je u malom; u koncentriranoj atmosferi u kojoj se razgovara o istinskim životnim temama, ljudi imaju prilike mnogo naučiti o sebi i svojim željama, projekcijama i ograničenjima. Unutar sigurnog okvira terapijske grupe imaju prilike čuti i druge ljude te dobiti mnogo razumijevanja i podrške za sebe (što mnogima u svakodnevnom životu nedostaje). Stoga grupa može biti veliki resurs koji svoje članove njeguje, hrabri i potiče na promjene koje žele unijeti u svoj život.

Osobno volim raditi s manjim ili srednjim grupama zatvorenog ili poluotvorenog tipa, koje se redovito sastaju tijekom dogovorenog vremenskog razdoblja. Unutar takvog okružja lakše je izraziti sebe, svoje želje i strahove te isprobati neko novo ponašanje, koje se u okvirima svakodnevnoga života može činiti riskantnim (npr. postaviti granice, tražiti nešto za sebe ili odbiti nešto što nam ne odgovara).

Grupa je živ organizam kojemu treba određeno vrijeme da bi počeo živjeti. Isto tako, svakom od njezinih članova potrebno je određeno vrijeme da bi, govoreno rječnikom Maloga Princa, “pripitomio” druge članove te dozvolio da i sam bude “pripitomljen”. Određena struktura ili određen tematski okvir to olakšavaju. Kroz susrete “na temu” stvara se atmosfera uzajamnoga prihvaćanja i podrške te ljudi polako počinju izlaziti iz svoje ljušture i govoriti o sebi. I to je početak transformacije. To je početak iscjeljivanja koji se postupno širi i izvan granica terapijske grupe.

Partnerska terapija

Poseban oblik rada je partnerska terapija. Nesvjesni činjenice da su problemi i krize u odnosima s drugim ljudima odraz njihovih osobnih unutarnjih problema i kriza, mnogi ljudi za to okrivljuju svoje partnere očekujući da se promijene i odgovore njihovim zahtjevima.

Tijekom partnerske terapije i jedno i drugo dolaze u kontakt sa svojim projekcijama i nesvjesnim očekivanjima da im partner na neki način nadoknadi ono što nisu dobili u djetinjstvu i još mnogo toga. Postupno stavljajući sebe i odnos s partnerom u realnije okvire, uče na prikladniji način izraziti sebe i svoje autentične potrebe te slušati i podržati jedno drugo, što stvara prostor i za osobni rast i za ostvarenje kvalitetnog partnerskog odnosa.