Transpersonalna psihoterapija

Sjećate li se kako smo se smijali električnoj struji i „nevidljivim valovima“? Znanje o ljudskome biću još uvijek je u svom ranom djetinjstvu.

(Albert Einstein)       

 

Pitanjima o pravoj prirodi ljudskog bića i smislu njegova postojanja bavili su se i bave filozofi, mistici i pjesnici svih vremena i naroda. Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća fizičar Franjo Capra, uspoređujući tekstove kvantnih fizičara i istočnjačkih mistika u knjizi „Teo fizike“, pokazao je da znanost i mistika različitim riječima govore o istome. Posljednjih stotinjak godina istraživanjem ljudske prirode bavi se i psihologija. No, usprkos izvornom značenju svog naziva (grč. pseće – duh, duša i logo – riječ, pojam, govor), većina priznatih psiholoških škola zanemaruje duhovni aspekt ljudskoga bića.

Za razliku od bihevioralne, psihoanalitičke i humanističke  struje u razvoju psihologije i psihoterapije, trans personalna psihologija, koju Abraham Maslow naziva četvrtom strujom, pristupa cijeloj osobi sa svim aspektima njezina bića (fizičkim, emotivnim, racionalnim, društvenim, kreativnim i duhovnim). Cilj joj je pomoći osobi da razvije sposobnost pristupa životu iz središnje točke svoga bića ili duhovnoga dijela svoje duše, otkuda je sve što nam se događa tek izazov koji nudi priliku za učenje i duhovni rast.

Trans personalnu psihologiju i psihoterapiju ne treba miješati s religijom, s New Age pokretom ili bilo kakvim bijegom u duhovne sfere, kako bi se život na ovoj razini učinio podnošljivim.

Što to zapravo jest

Pojam trans personalno (s one strane osobnoga, ono što nadilazi osobno) tijesno je povezan s radom Abrahama Maslowa i njegovim razumijevanjem tzv. „vrhunskog iskustva“ (Peak experience), koje nadilazi racionalnu svijest pojedinca i uvodi ga u mistično stanje sklada i jedinstva, u stanje dubokog razumijevanja i spoznaje svega što postoji kao i naše prave prirode neograničene sustavom percepcije ili, riječima Alana Wattsa, našim „kožom ograničenim egom“. Sam pojam trans personalno prvi je upotrijebio psihijatar Stanislav Grof, koji je proučavao iskustva ljudi tijekom izmijenjenih stanja svijesti (u početku posredstvom terapijske primjene LSD-a a potom tzv. holotropskog disanja). Grof, Maslow i Tony Sutich pokrenuli su 1969. Journal of Transpersonal Psychology, a uskoro i Društvo transpersonalne psihologije (Association of Transpersonal Psychology), čiju su prvu međunarodnu konferenciju podržali Majka Tereza i Dalai Lama.

Uz razne pisce, psihologe, Aldousa Huxleya, C. G. Junga, C. Rogersa i druge, razvoju transpersonalnoga pristupa ljudskome biću doprinijeli su i katolički redovnik Teilhard de Chardin i duhovni učitelj Sri Aurobindo sa svojim modelima evolucije svijesti, koji zapadnu, odnosno istočnu duhovnu tradiciju povezuju sa suvremenim znanstvenim dostignućima.

Ništa što vrijedno je dokaza, dokazati, ali ni opovrći ne možete. Budite stoga mudri i ostanite vjerni sunčanoj strani Sumnje.

(Alfred Lord Tennyson)

Transpersonalni psihoterapeuti polaze od triju pretpostavki:

  • istinska priroda ljudskoga bića duhovna je i tijekom cijelog života mi svjesno ili nesvjesno tragamo za svojim duhovnim izvorom
  • ljudska svijest višedimenzionalna je i raznim terapijskim i drugim postupcima moguće je dosegnuti izmijenjena stanja svijesti, što govori o tome da je naša „uobičajena“ svijest tek dio cjeline svijesti
  • zadatak je transpersonalnog psihoterapeuta osobi olakšati pristup višoj mudrosti u njemu samom i potaknuti ga da dođe u kontakt s duhovnim dijelom svoje duše

Uz uobičajene elemente identiteta, koji se u raznim psihološkim pravcima nazivaju različito (npr. id, ego i super ego u psihoanalizi, roditelj, odrasli i dijete u transakcijskoj analizi itd.), u transpersonalnoj psihologiji govori se i o sebstvu – dijelu koji nadilazi osobno i povezan je s duhovnim dijelom duše. Važno je razviti komunikaciju između osobnog i nadosobnog jer je s točke gledišta nadosobnog pogled širi i uključuje i elemente poput savjesti i agapea, tj. neuvjetovane ljubavi prema drugome ljudskom biću. Taj odmak omogućuje promjenu percepcije sebe i svoje sudbine te svojih odnosa s drugim ljudima, pri čemu ne podvlačimo samo razliku (i time granicu) između sebe i tih drugih, već ih vidimo i kao braću i sestre koji su poput nas na svome duhovnom putu. U skladu s tim, snažniji je naš osjećaj odgovornosti za to što činimo sebi i bilo kojem djeliću stvorenoga – od ljudi s kojima dijelimo svoj život do majke Zemlje na kojoj obitavamo.

Paljenje svjetla u tami

Teoretičar transpersonalne psihologije Ken Wilber, čija integrativna teorija spaja stara i nova učenja Istoka i Zapada, govori o devet globalnih i individualnih razina svijesti – arhaičnoj, magijskoj, mitskoj, mitsko-racionalnoj, racionalnoj, egzistencijalnoj, psihičkoj, suptilnoj i uzročnoj. Svaka od njih ima svoje zakonitosti i domete. Razina koju na putu svoga rasta dosegne pojedini čovjek odražava se na sve. Tijekom terapije s njima se komunicira na razne načine. Stoga transpersonalni terapeut poštuje druge psihoterapijske pristupe i smatra ih relevantnim u raznim fazama života.

Koliko nam je poznato, jedina je svrha življenja paljenje svjetlosti u tami bića.

(Carl Gustav Jung)

Osoba obično dolazi u terapiju potaknuta nekim problemom, pitanjem ili krizom te svom skalom osjećaja koji to prate od tuge, straha, ljutnje, krivnje, srama i sl. do sumnje u svoju vrijednost i smisao svoga postojanja. Dolazi sa svojom životnim pričom, koja ponekad uključuje i mistična (ili trans personalna) iskustva te duhovna pitanja i krize. Zadatak terapeuta je da joj pomogne doći u kontakt ne samo s elementima vanjskog događanja i svojih reakcija i mogućnosti reakcija na to, nego i s dubljom prirodom svega toga.

Suštinski, o „posljednjim stvarima“ ne možemo znati nešto konkretno ni suditi na temelju sredstava naše logike. O bitnome možemo samo nagađati, vjerovati ili sumnjati u nešto, potvrđujući ili odbacujući te pretpostavke, vjerovanja, sumnje na temelju svog iskustva i, otvorena srca i uma, biti spremni na potrebne korekcije. No odnekud trebamo krenuti. Stoga je već jedan od prvih značajnijih monaških pisaca Nilom (oko 430. godine poslije Krista) u pismu jednome mladom monahu pisao (a slična misao stajala je i na vratima delfijskoga proročišta): „Prije svega spoznaj sebe. Jer ništa nije teže nego spoznati sebe, ništa napornije, ništa ne zahtijeva više posla. A kada si spoznao sebe, moći ćeš spoznati i Boga.“

Kako bi mogao razumjeti proces osobe koja je u terapiji i pomoći joj, terapeut sam treba biti svjestan i kontinuirano (čitaj: svakodnevno) raditi na sebi u psihičkom i duhovnom smislu riječi. Na terapiju dolaze ljudi čiji se stavovi i uvjerenja međusobno prilično razlikuju – od zakletih ateista (nedavno sam čula izjavu jednog od njih: „Hvala Bogu što sam ateist“) do osoba koje su, vjerom ili iskustvom, toliko uvjereni u svoje „znanje“ o prirodi samoga Boga da si ne dopuštaju nikakvo pitanje ili sumnju. Većina ljudi je između tih krajnosti. Terapeutov zadatak je potaknuti ih na pitanja, sumnje, traganja, pomoći im da se povežu s raznim aspektima njihova bića i božanskim izvorom (koji razni ljudi doživljavaju različito) te uspostave odnos s njim.

Putovi

Duhovna potraga je putovanje bez daljine. Putuješ otuda gdje si upravo sada tamo gdje si stalno. Od neznanja do spoznaje, jer učiniš samo to da prvi put vidiš ono što gledaš stalno.

(Anthony de Mello)

 

Dvije su osnovne struje u transpersonalnoj psihologiji. Jedna od njih služi se metodama koje osobu dovode u trans, kako bi je se direktno uvelo u promijenjeno stanje svijesti u kojemu može direktno iskusiti svoju prirodu, bezgranični prostor, apsolutno povjerenje, duboki duhovni mir.

Druga je više usmjerena prema širenju svijesti i koristi metode koje omogućuju postupni rast, pri čemu osoba integrira pojedine dijelove svoje sjene i polako postaje svjesna suštinskoga potencijala svoje duše. U konačnici, to vodi do otkrivanja unutarnjeg bića, osjećaja njegova mjesta u sveukupnom stvaranju i povezanosti s onim što je iznad i u središtu svega.

U skladu s time, i u zapadnoj i u istočnoj duhovnoj tradiciji od pamtivijeka postoje dva načina meditiranja. Jedan od njih usmjeren je na objekt – dah, neku riječ (mantru), zvuk, svjetlost, neku sliku… Taj način meditacije dovodi do transa, osjećaja mira i promijenjenoga stanja svijesti.

Pri drugom načinu meditacije svijest je otvorena. Osoba jednostavno promatra ono što se događa, što izranja, ne uplićući se u to niti pokušavajući shvatiti, intervenirati, ali i ne bježeći od toga. Jednostavno je u kontaktu s onim što jest, prisutna sada i ovdje. To širi svijest i postupno dovodi u kontakt s pravom prirodom bića.

Osobno i kao terapeutkinja ja sam sklonija drugom načinu, premda, prema potrebi, koristim i tehnike koje induciraju promijenjeno stanje svijesti.

Proces

U ovom dobu koje vjeruje da za sve postoji prečac, najvrednija lekcija je da je najteži put, dugoročno gledano, onaj najlakši.

(Henry Miller)

U početku je osoba koja dolazi u terapiju velikim dijelom uronjena u svoj problem i prva faza terapijskoga rada prilagođava se tom stanju, nastojeći joj olakšati, podržati je, njegovati. S vremenom počinje se zaranjati dublje u rana sjećanja, koja nekad zadiru i duboko izvan granica svjesnog pamćenja. Tehnike koje se pritom rabe različite su i obuhvaćaju sva područja čovjekova bića – fizičko, emotivno, racionalno i duhovno. Sljedeći korak vodi dalje – u područje odgovornosti, savjesti, razumijevanja duhovnih zakona i življenja u skladu s njima i onda kada je, na primjer, znatno komotnije kriviti druge i negativne okolnosti koristiti kao izgovor za ustrajanje na nekom destruktivnom putu.

Više od svega, ljudi se boje sebe samih, svoje sjene, svojih nesvjesnih (pozitivnih i negativnih) potencijala, boje se dubokih tamnih ponora svoje duše. U strahu od susreta sa sobom i tamnim stranama svoga bića te povreda i sumnji, koje su neizbježan dio svakog odrastanja i svakog života, radije bježe u pseudorješenja i površne odnose, propuštajući bit svoga postojanja. Važno je s temama, koje su ljudima bolne, sramne, pune pitanja i sumnji, ići polako. Zanimljivo je povremeno uvesti i lik tzv. svjedoka, neutralnog empatičnog promatrača iz čijega kuta mnogošto izgleda drugačije, prihvatljivije, logičnije. Zanimljivo je staviti ljude s kojima radimo u njegovu ulogu, razgovarati s njime. Taj razgovor daje novu perspektivu i omogućuje postupne kvalitativne pomake iz uloge žrtve odgoja i okolnosti u znatno odgovorniju poziciju osobe koja ima slobodu izbora i djelovanja u skladu s dubokim intrinzičnim vrijednostima svoje duše.

Kroz sućut prema sebi otkrivam sebe, kroz to mi se otkrivaju moje čežnje.

(James Hillman)

Ponekad u terapiju dođu ljudi koji kompulzivno tragaju za samoostvarenjem ili „vrhunskim iskustvima“ ne birajući pritom načine da što brže dođu do svog cilja. Neki su pak vrlo otvoreni. Tek tanka koprena dijeli njihovo svjesno od nesvjesnoga i sjećanja na razna predpersonalna iskustva nadiru bez reda i kontrole te ih teško mogu integrirati. Nekim ljudima duhovnost predstavlja bijeg od svakodnevice pune nezadovoljstva i problema s kojima se ne znaju nositi. Sa svima njima treba raditi vrlo oprezno, s puno razumijevanja, empatije i podrške, ohrabrujući ih i pomažući im lagano graditi most između nadosjetilne stvarnosti, koja im je bliska, i ove koju žive i dijele sa svojom okolinom. Na putu psihičkoga i duhovnoga razvoja nema prečica, možemo samo učiti mudro se susretati s preprekama i okukama na njemu.

Hodočašće

Ovo što čitamo o mudracima s Istoka i naša je povijest. Nismo li svi mi hodočasnici, ljudi koji nemaju stalno boravište? Mudraci su krenuli na put. Njihovo srce hodočastilo je k Bogu dok su im noge hodile u Betlehem. Oni su njega tražili, ali On je njih već vodio jer su ga tražili. Težili su za Spasiteljem u žeđi i gladi za pravednošću. Stoga nisu mislili da smiju propustiti i jedan korak u isto vrijeme dok Bog mora učiniti tisuće koraka da bi se susreo s čovjekom.

(Karl Rahner)

Poput hodočasničkoga štapa, psihoterapija pruža oslonac i podršku na putu kojim u biti svatko treba proći sam. Transpersonalna psihoterapija pomaže čovjeku na njegovu putu prema Bogu. Bogu, kako ga dotični doživljava. Ona potiče osobni razvoj čovjeka, koji nadilazi njegov ego, ali ga i uključuje, poštujući njegovu osobnu povijest i odgovore na nju. Ona priznaje duhovnu potragu i prepoznaje čovjekovu čežnju za jedinstvom, Bogom, krajnjom istinom i dubokim osjećajem slobode i povjerenja u višu stvarnost. Stoga, uz uobičajene načine rada s problemima, njihovim uzrocima i rješenjima, transpersonalni psihoterapeut potiče osobu i na meditaciju i molitvu koje njeguju kontakt i odnos s dubljom prirodom njezina bića. Uz racionalne i emotivne putove spoznavanja, trans personalna psihoterapija njeguje i intuitivne te potencijal rasta sadržan u promijenjenim stanjima svijesti, „vrhunskim“ iskustvima i sl. Ona pomaže osobi da takva iskustva integrira i prenese u svoj svakodnevni život.

 

 

 

2018-05-09T20:23:40+00:00