Transplantacija organa

Tajna slobode je pristajanje na svoju sudbinu.

(Paul Tournier)

Trećeg prosinca 1967. kirurg Christian Barnard izveo je prvu transplantaciju srca presadivši srce 25-godišnje žene u tijelo 55-godišnjeg Louisa Washkanskyja, koji je umro nakon 18 dana. Drugu transplantaciju srca izveo je 2. siječnja 1968. a pacijent Philip Blaiberg preživio je još puna 563 dana. Otada do danas transplantacijska medicina razvila se do neslućenih razmjera a, zahvaljujući jakim lijekovima koji sprečavaju odbacivanje implanta, u znatnoj mjeri povećala se i duljina života onih kojima je implantiran organ drugoga čovjeka. Tako su naizgled ljudsko znanje i umijeće još jednom odnijeli pobjedu u borbi s bolešću i smrću.

No kako ništa na ovom svijetu nije lišeno i svoje druge strane, čini mi se vrijedno pozabaviti se nekim aspektima transplantacije organa, o kojima se inače ne govori mnogo.

Ono o čemu obično ne razmišljamo

Ljudsko je tijelo dragocjen instrument duše, kroz koji ona stječe iskustva i uči svoje lekcije u materijalnome svijetu. Završivši „predviđeni“ program vraća se u duhovni svijet iz kojeg je potekla. Razni problemi i bolesti također mogu biti sredstva učenja. Međutim, materijalistički pogled na svijet suvremenoga društva doveo je do precjenjivanja fizičkih vrednota i pretjerane usmjerenosti na tijelo koje se nastoji pod svaku cijenu održati na životu i u što savršenijoj formi, pa i kada se to protivi prirodnim procesima njegova starenja, propadanja i umiranja. Sam Christian Barnard u knjizi „Sretan život, dostojanstvena smrt“ kaže: „Na upravo podmukao način njega se (liječnika) pokušava uvjeriti da svoje znanje mora ekskluzivno koristiti za sprečavanje smrtnosti“. Nerijetko je pritom oboljeli sa svojom životnom pričom, strahovima i nadama, željama i razočaranjima prepušten sam sebi.

U knjizi „Živjeti s tuđim srcem“ psihoterapeutkinja Elisabeth Wellendorf, koja je 12 godina radila s umirućim i kronično bolesnim pacijentima na Dječjoj klinici Više medicinske škole u Hannoveru, piše: „Transplantacija organa odavno je postala rutina. Medicina se njome diči uzdižući je do statusa paradnoga konja svoje tehnologije. Mnogim ljudima podarila je nov djelić života ili čak novi život, a ipak osobito u oči upada njezina mehanicistička slika čovjeka svojstvena High-Tech medicini. U njezinim je očima čovjek uređaj, čiji se istrošeni dijelovi jednostavno mogu ukloniti kako bi se umjesto njih mogli ugraditi novi…“

A banke organa pomoću kompjutora igraju ulogu Sudbine, koja će kada se nađe prikladni organ odlučiti čiji je slučaj hitniji. Ni kirurg, koji će obaviti tako osjetljiv zahvat kao što je vađenje nečijeg organa da bi ga se zamijenilo tuđim, neće upoznati čovjeka s kojim se susreće u tako dramatičnim okolnostima njegova života. U svakom slučaju, rijetko će o njemu znati više od pukih podataka o njegovom fizičkom stanju te tijeku njegove bolesti. No, to nije sve.

„Da bi transplantacije bile moguće, potrebni su svježi organi… Postoji samo jedna mogućnost da se to razriješi: novo definiranje smrti, kakvo odgovara potrebama transplantacije. Upravo to učinila je 1968. ad hoc sazvana komisija na Harvard Medical School. Ireverzibilnu komu izjednačila je sa smrću čovjeka u cjelini.“ I dalje: „Definicija smrti mozga ograničava obilježja smrti na odumiranje funkcija mozga dok se ostale tjelesne funkcije i dalje održavaju. To znači: čovjek diše, njegov krvotok funkcionira, organi mu rade (liječnici to nazivaju Lazarus sindrom). Čovjek probavlja, izlučuje, znoji se, može imati temperaturu, može čak – kao što se već dogodilo s nekim trudnicama kod kojih je bila ustanovljena smrt mozga – roditi dijete“.

(Elisabeth Wellendorf)

Transplantacija organa zahvat je koji uvelike nadilazi zemaljsko. Smrt, koja je nastupila prirodno kao rezultat određenog procesa, govori da je duša završila svoju zadaću na Zemlji i nakon određenog vremena, potrebnog da se prirodno odvoji od tijela u kojemu je prebivala, može ići dalje. U mnogim narodima (a do nedavno se taj običaj njegovao i po našim selima) umrlog čovjeka ostavljalo se tri dana na ležaju u prostoriji punoj cvijeća i upaljenih svijeća. Pokraj njega naizmjence bdjeli su članovi obitelji i rodbine. Time su svjesno ili nesvjesno pomagali njegovoj duši da prođe kroz taj prijelaz. Izjednačavanje smrti mozga sa smrću čovjeka budi pitanja što se zaista događa u prijelaznoj fazi između života i smrti. Što se događa s dušom čovjeka kojemu je dijagnosticirana smrt mozga ili s dušom čovjeka kojemu su neposredno nakon smrti izvađeni organi kako bi bili implantirani u tijelo nekog drugog čovjeka te nastavili živjeti kao dio njegova organizma? Tà poznato je da duša postoji i prije rođenja i nastavlja živjeti i nakon smrti. Sa svim programima i lekcijama koje je svladala i onima koje tek treba svladati.

Iskustva

Plesačica Claire Sylvia, kojoj je transplantirano srce a deset godina poslije toga i bubreg, napisala je potresnu knjigu o svojim iskustvima pod naslovom „Promjena srca: sjećanje“ („A Change of Hearth: A Memoir“ – New York, NY, U.S.A.: Little, Brown & Company, 1997.).

Njezin „drugi“ život započeo je čudima. Željom za namirnicama koje nikada prije nije konzumirala poput pečene piletine i piva, iznimnom tjelesnom izdržljivošću i mnogo energije kakvu nikada prije nije osjećala. Pet mjeseci nakon operacije sanjala je osamnaestogodišnjega mladića po imenu Tim i osjetila da upravo njegovo srce sada kuca u njoj, da njegova duša živi dalje u njezinu tijelu. „Tada smo se poljubili i, dok smo se ljubili, udahnula sam ga u sebe. Bio je to najdublji udah koji sam ikada imala. U tome trenutku znala sam da će Tim zauvijek živjeti u meni.“

Usprkos tome što se u principu primatelju organa ne kaže ime davatelja, njoj je uspjelo doznati ga i odlučila je potražiti njegovu obitelj. Saznala je da se davatelj doista zvao Tim i da je poginuo u motociklističkoj nesreći. Saznala je i da je volio pivo te da mu je najdraže jelo bilo pileće pečenje.

Druga strana medalje

Većina davatelja organa žrtve su prometnih nesreća. Smrt kod njih nastupa naglo i duša još nije spremna odvojiti se od tijela. U primatelju organa ona nalazi instrument kroz koji može dalje živjeti i djelovati. I tu dolazi do konflikta između dviju duša, pri čemu obje ostaju privezane uz materiju.

Osoba kojoj je transplantacijom zamijenjen jedan ili više organa doživotno svakodnevno mora uzimati jake imunosupresivne lijekove, kako bi se potisnula reakcija odbacivanja stranoga tijela. A to odbacivanje ne odnosi se samo na fizičke karakteristike određenog organa. Naime, svaki je organ povezan s određenim psihičko-duševnim temama. Nepravilnosti u njegovu radu upućuju na negativne obrasce vezane uz dotične teme. I na našemu tržištu mogu se naći knjige koje govore o tome. Prenesen u drugo tijelo, organ davatelja nije samo fizički nadomjestak za organ primatelja već i nositelj određenih informacija i programa. Budući da su davatelj i primatelj različite osobe, i njihovi programi različiti su. Njihov međusobni konflikt također je jedan od uzroka odbacivanja stranog organa. U svojoj knjizi Claire Sylvia citira jednog neurologa koji kaže: „Prema našem shvaćanju, problem odbacivanja organa ne odnosi se samo na odbacivanje staničnog materijala već i na odbacivanje znanja i energije pohranjene u stanicama i molekulama.“

Postavlja se pitanje koliko se, preplavljen informacijama, obrascima i programima druge duše, primatelj može uistinu uhvatiti u koštac s vlastitim temama i problemima koji su ga doveli do tako teške bolesti. Osobito, ima li se na umu da istinsko izlječenje obuhvaća sve razine na kojima postojimo i djelujemo – tjelesnu, emotivnu, mentalnu i duhovnu.

Smisao života nije samo u ispunjavanju svakodnevnih zadataka i duljini njegova trajanja, već i u razvoju svjesnosti i osobnosti. Da bismo to mogli, trebamo se suočiti sa svojim slabostima, proraditi ih i nadvladati, kako bismo dali prostora svom unutarnjem biću, koje je duhovne naravi, da se razvije i izrazi u svijetu. Doprinoseći time i razvoju svijeta samoga.

U svakom se od nas neprestano bore dvije međusobno suprotstavljene sile – žudnja za životom (Eros) i poriv za smrti (Thánatos). Tek surađujući s njima možemo rasti u psihičkom i duhovnom smislu riječi. No samo malo ljudi svjesno je toga. Znatno više je onih koji se iz straha od smrti ne usuđuju istinski živjeti. ne razmišljaju o tome da svaki početak označava kraj nečega, a svaki kraj u sebi nosi klicu nekog početka.

Pitanje je koliko smo, suočeni s tim krajnjim polovima ljudske egzistencije, doista u stanju slobodno donositi odluke?

„Budim se noću okupana znojem“, priča nježna smeđokosa žena, koja mi sjedi nasuprot.Uvijek iznova vidim ga pred sobom, svoga sina, ruku ispruženih kao da se od nečega brani ili mi pak pruža ruke tražeći pomoć.“ Očajnički jeca: „Trebala sam ga čuvati, morala sam paziti da mu se ništa ne dogodi. Još je bio živ, disao je, bio je topao: na čelu su mu se pojavile kapi znoja. Mislila sam, sad će otvoriti oči, nasmiješit će se kad me ugleda. Ali, liječnik je rekao da je mrtav, mozak je prestao raditi, nikada se neće probuditi, nikada više, ali s njegovim organima druga djeca mogla bi živjeti… Čula sam samo ‘živjeti’.

Što bih samo dala da je moje dijete moglo živjeti! Prihvaćala sam život; svaki život značio je njegov život. Nisam bila sposobna razmišljati. Kako se u takvom trenutku donose odluke? Kada sam otišla, on je još disao, znojio se. Sada ga vidim u snu, otvorenog, izrezane utrobe, s rukama koje se pružaju prema meni. I vrištim od očaja što ga nisam zaštitila.“

(Elisabeth Wellendorf)

Svakako, nije uvijek tako, ali sama činjenica da postoje ovakvi slučajevi trebala bi navesti na razmišljanje. Tko uistinu može odlučivati o tome što učiniti s tijelom preminule osobe u ime prava na život neke druge? Tko uistinu ima prava umjesto drugoga bića odlučivati o njegovu životu i smrti? I ne samo kada je riječ o darivanju organa već i kada je riječ o potencijalnom primatelju. Nerijetko, odluka o transplantaciji donosi se mimo onih kojih se to doista tiče.

„Njezina majka polagala je velike nade u transplantaciju. Je li mogla njoj koja je za nju učinila toliko toga, učiniti nešto tako, reći ‘ne’?” Mlada žena dopustila je da se njezino ime unese na listu, strpljivo je podnosila sve preglede koji su tome prethodili. Kada sam joj dala da nešto nariše, ugljenom je nacrtala tamnu utvrdu oko koje se protezao jarak s vodom. …Preminula je neočekivano, nekoliko tjedana poslije. Kada bih dolazila, više nije bila ozbiljna i opuštena. Bila je rastrzana, činilo se da, preplašeno, sa svakim novim dolaskom helikoptera očekuje nove organe. Je li ih stvarno očekivala, ili pokušavala umaknuti im?“

(Elisabeth Wellendorf)

Posebnu temu predstavlja okolina bolesne osobe. Kada je netko tako teško bolestan, obiteljska dinamika mijenja se. Članovi obitelji međusobno se povezuju ili udaljuju intenzivnije no kad je čovjek zdrav. Fokusirani oko bolesnika, imaju znatno manje kapaciteta za ostale. U svemu tome, samom je bolesniku teško odrediti što doista misli, osjeća i želi. Između čežnje za slobodom i ekstremne ovisnosti o tuđoj pomoći, bez koje je duže vrijeme izgubljen. Između unutarnjeg doživljaja sebe i onoga sebe koji živi u vanjskom realitetu. Između umora i želje da sam odlučuje o sebi i osjećaja obveze da učini ono što (misli da) drugi očekuju od njega.

Omogućuje li transplantacija novi život ili pak sprečava dostojanstveni završetak staroga? Gdje je granica? Koji su kriteriji donošenja odluke za ili protiv?

Svaka bolest, osobito teška bolest, kušnja je koja nudi priliku za učenje vrijednih životnih lekcija.

Osobe suočene s teškom bolešću, htjele to ili ne, prolaze kroz vrlo intenzivan proces preispitivanja i mijenjanja. Suočavajući se s propadanjem tijela i boreći se za njegovo preživljavanje, postavljaju si razna pitanja. Istovremeno bojeći se odgovora na njih. Čekajući katkad mjesecima na organ koji život znači. Između nade i najdubljeg očaja. A i kada (i ako) se to dogodi i transplantacija prođe u redu, pred njima je niz novih izazova koji plaše. Niz tema o kojima prije nisu ni razmišljali.

Kako dalje

Poslije transplantacije, čak i kada je uspješno obavljena, nastupa depresija. Prva depresija obično nastupa neposredno nakon operacije. To je nešto poput iscrpljenosti nakon teškog ispita; dugo su se pripremali, disciplinirano čekali i sada je konačno gotovo – preživjeli su. Često tu fazu prate i noćne more, kroz koje se duša počinje oslobađati dugo potiskivanih strahova od smrti, ali i od života koji je sada čeka.

Psihologinja Sibylle Storkebaum, koja radi s transplantacijskim pacijentima u klinici na desnoj obali Isara u Münchenu, piše: „Organ je poput bića od kojega se treba rastati. Zahvalnost i tuga posve su prikladni kao i kada je riječ o rastanku s čovjekom koji nam je bio blizak. Potrebna je čvrsta odluka i volja da se nastavi sa životom, a uvjet za to je rastanak od bolesnog organa. Samo s jasnim osjećajima prema njemu kao i prema davatelju te novom organu, moguće je nakon transplantacije voditi normalan psihički život u vlastitoj režiji i bez stalnih osjećaja krivnje, koji ponovno mogu dovesti do bolesti.”

Rijetko se javno govori o sudbini ljudi koji dalje žive s tuđim organom. Zbunjena, u procijepu između sebe koju je poznavala prije transplantacije i nove sebe u kojoj živi organ druge osobe, osoba se pokušava naviknuti na novi način života, pronaći novi identitet, nešto s čime bi se mogla poistovjetiti.

Zajedno s još šestoro muškaraca i žena koji su preživjeli transplantaciju srca, Claire Sylvia osnovala je grupu podrške. Većina ih je živjela u stalnom strahu od smrti. To novo  srce osjećali su kao samostalno biće, tuđe tijelo, protivnika, stranu prisutnost unutar vlastita tijela. Ona sama stalno je imala osjećaj kao da je nešto tjera da čini stvari o kojima nikad prije nije razmišljala, poput putovanja u Francusku koja je nikada nije privlačila, vožnje na motoru i sl.

Kako bi premostili unutarnju razdvojenost, članovi grupe podrške pokušavali su se povezati s tim strancem u sebi. Učinila je to i Claire: „Najzad sam pronašla svoj novi identitet, neko treće biće koje nije ni Tim ni stara Claire već neka vrsta kombinacije jednog i drugog.“ Tek nakon toga mogla je uspostaviti odnos s nekim muškarcem.

Ništa nije crno ili bijelo

Poput svake krize, i teška bolest sa sobom nosi niz nepoznatih mogućnosti. Našavši se u krizi, osjećamo se kao u mračnom hodniku. Vrata svijeta koji smo poznavali zatvorila su se, a nova još ne naziremo. Trebamo ih tek pronaći, otvoriti i proći kroz njih. Sastavljeno od dvaju znakova od kojih jedan znači opasnost a drugi kritičnu točku, kinesko slovo za krizu weichi jasno govori o tome. Drugim riječima, kriza je velika prekretnica.

Ništa na svijetu ne postoji bez dubokog smisla i razloga. Svaka situacija nosi sa sobom mogućnost za učenje i zrenje. Sa svakim izborom otvaramo se za neki put, istovremeno okrećući leđa drugome. Mogućnost transplantacije organa veliko je dostignuće suvremene medicinske znanosti. Ali, kao i sa svim velikim stvarima, treba biti oprezan. Nožem možemo rezati kruh, ali i ubiti čovjeka, ovisno o tome kako ga i s kojom svrhom upotrijebimo. I koliko smo pritom svjesni posljedica svog izbora. Koliko spremni nositi se s njima.

Usprkos svim kušnjama kroz koje je prošla, Claire Sylvia na kraju svoje knjige kaže: „Osjećam se privilegirano što sam živa“ te u pogovoru poziva i druge da daruju svoje organe, pišući: „Na svom autu imam naljepnicu: ‘Ne prepuštaj svoje organe nebu. Nebo zna da će oni biti upotrijebljeni ovdje dolje’. …Možete mi vjerovati – ne postoji veći dar od toga.“

Iskustva poput njezina također govore o tome koliko je mogućnost transplantacije organa ozbiljna tema kojoj ne bi trebalo pristupati rutinski. Naprotiv.

2018-05-09T20:20:48+00:00