U strahu od nepoznatog

Najbolja škola o božanskome bile su mi kušnje.

(Martin Luther)

Vrijeme u kojem živimo prepuno je izazova i promjena koje zadiru u sva područja života. Tehnička i znanstvena dostignuća ruše granice svijeta koji smo poznavali, premošćujući udaljenosti među najudaljenijim civilizacijama našeg planeta i sve dostupnijim nam čineći i one druge. Ustaljeni obrasci i navike življenja više ne funkcioniraju. Sve brže umire stari, poznati svijet kako bi ustupio mjesto nekom novom, nepoznatom.

Unutar poznatoga, ma koliko bili nezadovoljni njime, osjećamo se sigurno i zaštićeno. Na njegove smo kušnje navikli i više nas ne mogu bitno povrijediti. Novo u sebi krije izazove i opasnosti, o kojima još i ne slutimo. Tu možemo biti povrijeđeni na neki dosad nepoznat način, s kojim se možda nećemo znati nositi.

S druge strane, teški trenuci i krize sastavni su dio života. Svaku promjenu životne situacije ili statusa, pa i one koje spadaju u prirodan životni tijek poput prelaska iz djetinjstva u pubertet, završetka škole, zaposlenja, vjenčanja, rođenja djeteta prati cijeli niz emocija. Kao bića satkana od suprotnosti, ma koliko nešto željeli, tome se i opiremo premda toga uglavnom nismo svjesni. Štoviše, što snažnije nešto želimo, snažniji je i nesvjestan otpor prema promjeni koju to sa sobom nosi. I događaji koje doživljavamo kao pozitivne nose sa sobom priličnu dozu stresa: dok smrt bračnog druga, kao jedna od najvećih životnih trauma, nosi 100 stresnih bodova, ženidba ih nosi 50 (vlastita ozljeda ili bolest 53), trudnoća, rođenje djeteta i prvo zaposlenje po 40. Stresove i krize, dakle, ne možemo izbjeći. Možemo samo naučiti bolje nositi se s njima. Emotivno i duhovno zrele osobe lakše će prepoznati i naizgled beznačajne krize te na vrijeme reagirati na njih.

Kriza

Mnogi se boje da će ih život prevariti i da neće uspjeti ostvariti svoje ciljeve. Međutim, znatno je teže kad neočekivano dobijemo nešto što nismo željeli, na primjer doživimo nesreću, razbolimo se mi ili netko nama blizak, smanje nam plaću ili dobijemo otkaz, prevari nas netko kome smo vjerovali. Na neugodne situacije nikada nismo dovoljno spremni. Pred njima se uvijek osjećamo preplašeno i nedoraslo poput maloga djeteta. S druge strane, upravo kroz takve situacije najviše učimo i mijenjamo se.

Trenuci neizvjesnosti, tjeskobe i straha suočavaju nas s dubokim egzistencijalnim pitanjima poput onih tko smo, otkuda dolazimo, kamo idemo, zašto se to događa baš nama i baš sada, koja je svrha svega toga. Pokušavajući naći odgovore, mijenjamo se i budimo za dublje dimenzije života i svoga postojanja.

 

Strah, odnosno očekivanje neke nesreće, veće je zlo od onoga što očekujemo i čega se bojimo.

Iginio Tarchetti)

 

Mnogi ljudi potiskuju svoje najdublje čežnje, sumnje i pitanja, ne bi li održali prividan osjećaj sigurnosti i kontrole nad svojim životom. Zatvaraju se i na razne načine isključuju iz života gotovo u potpunosti nesvjesni rata koji se vodi u njima. Bave se raznim aktivnostima, mnogo rade, angažiraju se u važnim projektima zajednice ne bi li sačuvali osjećaj da je sve u redu i da se neće dogoditi ništa što bi ih izbacilo iz prividno mirne luke svakodnevice. Predodžbe o tome što bi trebali biti oni, drugi, život uzimaju kao same po sebi razumljive, i ne pitajući se koliko su im doista bliske, odnosno čije su vrijednosti i svjetonazori u njihovoj pozadini. Većina ljudi želi postići više i živjeti bolje no generacije prije njih a istovremeno – poneseni imperativima svoga vremena i poruka koje dolaze sa svih strana glorificirajući niz površnih vrijednosti poput novca, zabave, vječne mladosti i sreće – nisu spremni odreći se ničega, a još manje nositi se s gubicima i nesavršenostima u sebi i u svijetu oko sebe.

Međutim, očekivanja i zahtjevi, vlastiti i tuđi nerijetko se razlikuju od sustava vrijednosti koje svako ljudsko biće nosi u sebi. To dvoje nije lako pomiriti. Uz činjenicu da se većina stvari ne događa kako smo zamislili, taj unutarnji konflikt s vremenom dovodi do manjih i većih kriza.

Krize nisu ugodne jer dovode u pitanje mnogo toga na što smo navikli i sa sobom nose cijeli niz teških emocija poput tuge, straha, ljutnje. Usto, one bude pitanja za koja nam se čini da odgovori ne postoje, pitanja kojih se bojimo i postaviti si jer ne znamo kamo će nas odvesti i što će tražiti od nas, a strah od nepoznatoga jedan je od najvećih strahova koji postoje. Lakše je ustrajati u poznatome pa i kad ono za nas više nije dobro, kada se pokaže da je neka odluka koju smo svojedobno donijeli pogrešna. U sustavu većine ljudi pogriješiti znači biti loš, nesavršen. Stoga radije ustrajemo u pogrešci (krivom izboru studija, frustrirajućem poslu na kojem nas drži samo zarada dok su naše mogućnosti, znanje i kreativne snage posve neiskorištene, lošoj emotivnoj vezi koja nas iscrpljuje i unesrećuje) nego da nešto mijenjamo.

Mula Nasrudin, junak mnogih perzijskih priča, na tržnici je ugledao prekrasne crvene plodove koje nikada prije nije vidio te fasciniran njima kupio čitavu košaru. Zagrizavši u prvi, shvatio je da je pogriješio – ono što mu je izgledalo kao divno egzotično voće bila je zapravo ljuta paprika. No umjesto da prizna pogrešku i košaru s paprikama baci, zamijeni za nešto ili dade nekome kome će koristiti, on je nastavio jesti, usprkos tome što ga je sa svakim novim zalogajem želudac bolio sve više – kao da će time vratiti novac koji je potrošio za ono što nije želio jer je u nekom trenutku nešto krivo procijenio.

Mnogi pred istinom zatvaraju oči sve dok ona ne počne govoriti tako glasno da više ne mogu bježati. Za ono što ih muči okrivljuju druge i pokušavaju mijenjati ih ili bježe u razne aktivnosti i preokupacije. Međutim, koliko god se branili, poricali ili odugovlačili, mi ne možemo pobjeći od istine kao što ne možemo pobjeći ni od sebe, svoga života i svoje sudbine. U uzaludnoj bitci sa stvarnošću, iscrpljujemo se tjelesno, emotivno, mentalno i duhovno a upravo to dovodi do kriza i slomova u raznim područjima života.

Suočiti se s krizom

Čovjek se ne davi zato što upadne u vodu već zato što ostaje ispod nje.

(Paulo Coelho)

Martin Luther King rekao je da kraj našeg života počinje kada prestanemo pričati o važnim stvarima. Složila bih se s tim.

Krize su neizbježan dio života. Zatvarajući pred njima oči, nećemo ih izbrisati pa ni odgoditi. Važno je stoga vidjeti o čemu je riječ, npr. nemam pojma što želim, ne vidim smisao života, brak mi je loš, poduzeće mi je u stečaju, prijeti mi opasnost od gubitka posla, prema sebi se ponašam gore nego najgori neprijatelj… Imenovanje omogućuje da se malo odmaknemo i objektivnije pogledamo što nam se događa. Pomaže nam da ublažimo iracionalne strahove te razbija iluziju da prolazimo kroz nešto što se još nikada nikome nije dogodilo. Omogućuje nam da jasnije vidimo i osjetimo svoju stvarnost. Time se ponovno povezujemo sa sobom i možemo početi razmišljati o tome što bismo mogli napraviti.

Riječ kriza dolazi od grčke riječi krinein, što znači odvojiti, odlučiti, suditi. Tu riječ su stari Grci najprije koristili u medicini, kako bi opisali prekretnicu u toku neke bolesti, a potom kako bi ukazali na trenutak u sudskom postupku, poslije kojega se određuje neki pravac. Kriza je dakle kritična raskrsnica, trenutak odluke, prekretnica.

U svakom slučaju, ma s čime bila povezana, svaka kriza na neki način dovodi u pitanje naš dotadašnji način života i traži da nešto promijenimo. To nije lako jer se svaka istinska promjena prvo događa iznutra. Kroz suočavanje sa svojim željama, nadama, strahovima i ograničenjima, te traženje smjernica i mijenjanje naviknutih razmišljanja i ponašanja.

U strahu od promjene, mnogi cijeli život ostaju zatočeni na pragu svjetova za kojima su čeznuli i do kojih su mogli doprijeti, samo da su se usudili.

Poput fetusa, koji se pupčanom vrpcom grčevito drži svoje majke, i mi smo pupčanom vrpcom vezani za ono što nam život čini poznatim, predvidljivim i sigurnim. No prije ili poslije fetus mora izići, roditi se, osamostaliti. Pupčana vrpca treba biti prerezana. Ona je ispunila svoju svrhu i više nije potrebna. Grčevit pokušaj da je se zadrži ne bi završio dobro ni za majku ni za dijete.

“Bolji je poznati pakao nego poznati raj” (ili „vrabac u ruci nego golub na grani“) deviza je kojom se vodimo kako bismo opravdali svoj strah od promjene. Čak i kada je to staro dotrajalo i u svojoj biti odavno mrtvo, trudimo se iz petnih žila umjetno mu produžiti vijek. Pokušavamo kontrolirati ljude i situacije, ne bi li sve ostalo kako smo zamislili. I čekamo da netko umjesto nas riješi, učini i promijeni ono što samo mi možemo riješiti, učiniti i promijeniti.

Čuvar praga

Pred vratima zakona stoji vratar. Jednoga dana dođe mu čovjek sa sela s molbom da ga pusti u zakon, no ovaj to odbije. Razmislivši malo, čovjek ga upita: “A poslije? Hoću li poslije moći ući?” “Možda”, odvrati vratar, “ali sada ne”. Kako su vrata još uvijek bila otvorena, čovjek se približi kako bi vidio što je iza njih. Spazivši to, vratar se nasmije i reče: “Ako te toliko zanima što je iza njih, pokušaj proći usprkos mojoj zabrani. Ali upamti: ja sam moćan. A tek sam posljednji po činu. Iza ovih vrata, pred ulazom u svaku dvoranu još je po deset vratara, a sve jedan moćniji od drugoga. Već i sam pogled na trećega ni ja ne mogu izdržati.” Takve poteškoće čovjek sa sela nije očekivao; tà, govorili su da je zakon svagda i svakome dostupan. Međutim, pogledavši pozornije vratara u bundi, njegov šiljasti nos i dugu, prorijetku, crnu tatarsku bradu, odluči ipak pričekati dok mu ovaj ne dopusti ući. Vratar mu dade klupicu i naloži da sjedne s jedne strane vrata.

Sjedeći tako, proveo je čovjek mnogo dana i godina. Mnogo puta pokušao je ući, molio vratara da mu to dopusti. Ovaj je, istina, često razgovarao s njime, propitujući se o njegovoj domovini i o mnogočemu drugom, ali sve su to ravnodušna pitanja, kakva postavljaju velika gospoda, a naposljetku uvijek iznova rekao bi da ga još ne može pripustiti. Želeći proći kroz vrata, čovjek je pokušavao podmititi vratara na kojekakve načine. Premda je primio sve te darove, svaki put iznova vratar bi odgovorio: “Ja to uzimam samo zato da ne bi rekao da si štogod propustio napraviti.” Za svih tih godina, sjedeći sa strane, čovjek nije skidao pogled s njega. Posve je zaboravio da postoje i drugi vratari; ovaj ovdje, činilo mu se, jedina je prepreka njegovu ulasku u zakon. Proklinjao je svoj nesretni udes, prvih godina bezobzirno i u sav glas, poslije, kada je već ostario, glas mu je postao tiši te je još samo sebi samom gunđao u bradu. Podjetinjio je i, kako je dugogodišnjim promatranjem vratara upoznao čak i buhe u njegovu krznenom ovratniku, počeo je i njih moliti da mu pomognu skloniti njegova vlasnika. Najzad mu je oslabio vid i više nije znao postaje li uistinu sve oko njega mračnije ili se to samo njemu tako čini. No usprkos tomu, sada je u mraku razabirao neki sjaj, što je neugasivo izbijao kroz vrata zakona. Polako je tako došao i do kraja svojih dana.

Osjetivši da će uskoro umrijeti, sabrao je u sebi sva iskustva tih dugih godina u jedno jedino pitanje, koje dosada još nije postavio. Rukom je vrataru dao znak da se približi, jer se sam više nije mogao dići. Kako mu je tijelo u međuvremenu onemoćalo i silno se smanjilo, vratar se morao sagnuti duboko k njemu. “A što bi sada još htio znati?” upita ga, “ta, ti si nezasitan.” “Svi streme k zakonu”, odvrati čovjek, “pa kako onda za svih ovih godina nitko osim mene nije tražio da uđe?” Vratar shvati da je čovjek već na izdisaju i, da bi dopro do njegova sluha koji se već gubio, izdere se: “Ovdje nitko drugi nije ni mogao biti pripušten, jer ovaj ulaz bio je određen samo za tebe. A sada ga idem zatvoriti.”

Kafkina pripovijest “Ispred zakona” slikovito opisuje ono što se u nekim duhovnim spisima naziva “čuvar praga”, a u bajkama i legendama zmaj i druge strašne zvijeri s kojima se junak koji traga za svojim blagom mora uhvatiti u koštac. Riječ je zapravo o arhetipskom liku sabotera kojem oblik daju naše neznanje, strahovi i otpori, negativni obrasci, misli i osjećaji iz naše prošlosti – sve čega se svjesno ili nesvjesno grčevito držimo. Saboter nas želi natjerati da još jednom preispitamo motive koji nas vode. U vremenima promjena i kriza susrećemo ga u snovima i vizijama ili u liku neke konkretne osobe ili situacije u našem životu.

Dok jednim dijelom sebe želimo nešto promijeniti, drugi nas odgovara od toga i pred nas donosi cijelu paletu zastrašujućih slika, misli i osjećaja kako bi nas obeshrabrio i spriječio da se pomaknemo. Naš se unutarnji saboter najčešće javlja u liku koji nam je tog trenutka najstrašniji. Zavodi nas i plaši kako ne bismo napravili ono što želimo, napustili posao koji nas frustrira i potražili drugi, prestali se toliko davati u odnosima koji nas više iscrpljuju no hrane i vidjeli što možemo učiniti s onima koji podržavaju i potiču naš rast. Uz individualne sabotere postoje i kolektivni poput politike, vojske, crkve, raznih društava i sekti, banaka – svega što na bilo na koji način dotiče naše strahove.

Maskirajući naš strah slikama prividne sigurnosti, saboter nas drži prikovanima uz staro. Tako i dalje ostajemo u cipelama koje smo prerasli, jer se bojimo da možda nećemo naći nove koje bi više odgovarale našoj sadašnjoj mjeri. I čekamo da se  dogodi nešto izvana i riješi naš problem. Kao u grčkim dramama.

Deux ex machina

Drame na antičkim pozornicama odvijale su se na dvjema razinama. Na jednoj, poistovjećujući se s pričama glavnih junaka, i sami su gledatelji simbolično prolazili kroz cijeli proces od uvoda, preko zapleta i katarze, do raspleta u kojemu sve konačno sjedne na svoje mjesto. Na drugoj je kor, komentirajući radnju i najavljujući pojedine njezine segmente, cijelo to događanje stavljao u određeni okvir. Kada bi zaplet bio doveden do vrhunca, uz pomoć posebne naprave spuštalo bi se na scenu neko božanstvo, kako bi junacima pomoglo razriješiti sukob i njihove sudbine zaokrenuti u određenom smjeru. S vremenom je pojam “deus ex machina” postao sinonim za iznenadna rješenja problema s kojima se ne znamo nositi, pa i za čudesna rješenja pri čemu osoba ne treba ništa raditi nego samo čekati. I svi smo mi glumci koji, zakriveni maskama, igraju svoje uloge na pozornici života. Slijedeći svoj usud, svoju misao vodilju, prolazimo kroz razne situacije ogledajući se u susretima s raznim ljudima i odnosima s njima dok korifej u pozadini prati proces, najavljujući i komentirajući pojedine etape.

Poistovjećeni s ulogama koje igraju, mnogi uopće nisu svjesni onog dijela sebe koji iz pozadine nevidljivo vuče konce cijele drame i dovodi nas u situacije u kojima ćemo imati prilike odigrati pojedine njezine dijelove.

Nemojte strahovati da će vaš život završiti, strahujte da nikad neće započeti.

(Grace Hansen)      

Problemi predstavljaju izazove koji nas tjeraju na izbore. Proces vršenja izbora i donošenja odluka omogućuje nam učenje jer svaki izbor i svaka odluka nose sa sobom posljedicu s kojom trebamo živjeti. Upravo iz straha od posljedica mnogi se boje izabrati i krenuti u određenom pravcu. Radije čekaju i puštaju da se stvari odviju same po sebi ili da netko drugi odluči umjesto njih. U pozadini takva stava često je strah od preuzimanja odgovornosti, a u pozadini straha od odgovornosti osjećaj krivnje i strah od osude okoline ako slučajno nešto pođe “po zlu” i time se njihov izbor pokaže pogrešnim. Puste li druge da izaberu umjesto njih, i u svojim očima i u očima okoline ispast će nevine žrtve okrutne sudbine ili drugih ljudi. Barem na prvi pogled, to je svakako komotnija pozicija.

Maštajući o idealnoj budućnosti, mnogi ostaju na mjestu i život prolazi pored njih. Sve dok jednoga dana ne ustanove da je prošao i da im više nije preostalo mnogo vremena. Usude li se biti iskreni prema sebi, ustanovit će da su se svi napori da si nebiranjem osiguraju mirnu i sretnu budućnost pokazali bezuspješnima. Osvrnu li se za sobom na kraju svoga životnog puta mogu vidjeti samo niz propuštenih prilika i mogućnosti te žaljenja za izgubljenim vremenom. Mnogo kreativnih potencijala, mnogo energije ostalo je blokirano u strahu i bezumnoj ideji da svojim ponašanjem mogu kontrolirati život i zaštititi se od nepredviđenoga.

Čudo života

Da bismo dobili ono što je doista vrijedno imati, ponekad moramo izgubiti sve ostalo.

(May Sarton)

 

Premda se krize očituju na razne načine, svaka je kriza u biti duhovna kriza, odnosno kriza bića koje traži svrhu svog postojanja i pokušava je ispuniti. Životne krize su prekretnice, poziv na buđenje. Kinesko slovo za krizu weichi sastoji se od dvaju znakova: wei – što znači opasnost i chi, što označava kritičnu točku. Stoga je svaka kriza istovremeno i prilika da nešto promijenimo i postanemo bliži sebi i onome što možemo biti.

Transformacija uvijek podrazumijeva odustajanje od nečega poznatog kako bi se otvorilo vrata novom, nepoznatom. Taj proces uvijek prate odricanje i tuga. Čak i kad nekim odnosom ili situacijom nismo bili zadovoljni i kad shvatimo da nas je u tome držala tek iluzija da će jednoga dana biti bolje, nije lako ostaviti to za sobom.

Život je nepredvidljiv i svaka ideja da ga možemo uhvatiti, zaskočiti ili odgoditi – neodrživa je. Svaka pomisao da se možemo zaštititi od patnje i bola ili zadržati nekoga ili nešto što se sprema otići – potpuno je iluzorna. Kao i svaka misao o tome da su ljubav, naklonost ili podrška nešto što možemo “kupiti”, iznuditi, “zaslužiti”. Iluzorno je vjerovanje da ćemo, ne budemo li donosili važne odluke ni upuštali se u rizike, biti lišeni patnji i sumnji te si osigurati vječnu sreću, mir i zadovoljstvo.

Život je čudo, a čudo se ne da kontrolirati. Čudu se možemo čuditi, diviti, sudjelovati u njemu. Život je čudesna škola tajni. Živeći postajemo njegov sudionik, sustvaratelj. Stoga i svaki neizbor predstavlja izbor, odgovorni smo za nj i trebamo se nositi s njegovim posljedicama. Razlika je samo u tome što birajući svjesno „svoj život uzimamo u svoje ruke“ dok u suprotnom slučaju biramo ostati nesvjesni i puštamo da nas struja života i tuđi izbori nose amo-tamo.

No i kad svjesno biramo i odlučujemo o svojim koracima, to nije posve jednostavno.

Život je dinamičan proces zasnovan na igri suprotnih sila – aktivne (yang) i pasivne (yin) koje se međusobno neprestano izmjenjuju – jedan korak u pravcu svojih snova napravimo mi – drugim nam odgovori život. Da bi sjeme izraslo u plod, seljak mora pripremiti zemlju, staviti u nju sjeme i zalijevati je – to su zahtjevi, mogućnosti i ograničenja njegove kompetencije. Proces klijanja i rasta odvija se svojim načinom i tempom – seljak tu može samo čekati. Obje su faze potrebne, obje neophodne: bez seljakova truda sjeme ne bi dobilo šansu da izraste u plod, a bez mističnoga procesa sazrijevanja i rasta te plodne zemlje, kiše i sunca koje ono treba da bi izraslo u plod, sav seljakov trud bio bi uzaludan.

Pod pojmom “Više sile koja pomaže” mnogi zamišljaju nešto poput čarobnog štapića ili osobe koja će čarobnom môći učiniti da sve dileme i patnje nestanu preko noći. Očekujući takvu vrstu pomoći često idu “od nemila do nedraga” ili sjede i čekaju da nešto riješi njihove probleme, pokrene ih, izliječi, učini sretnima.

No čudo dolazi drukčije. Kao knjiga, misao ili tihi glasić koji nam kaže da je vrijeme da nešto učinimo. Kao prepreka na putu kojim svakodnevno hodamo, pitajući želimo li tuda i dalje ići. Kao osoba koju smatramo neprijateljem, a zapravo na nju projiciramo neki dio svoje sjene. Kao bolest vlastita ili nekoga koga volimo. Kao vizija, slutnja. Dođe, noseći sa sobom neku poruku, poticaj. Na nama je da vidimo što učiniti s time.

Čuvar praga, opet

Sav materijalni svijet pozornica je, šifra kojom se objavljuje ono nevidljivo. Svaka životna kriza ispit je, prilika za predah i pitanja, za novi početak, za novo rođenje duše, inicijaciju. Upravo u krizi savršeno smo slobodni jer i sama činjenica da smo u njoj znači da nam je odsad zauvijek zatvorena jedna mogućnost ali istovremeno, na jednoj dubljoj razini, pred nama se otvara znatno više mogućnosti no što smo ih ikada bili svjesni.

Ništa novo ne može nastati ako nismo spremni odreći se nečega što je vrijedno u korist nečega što se može pokazati kao potpuni promašaj.

(Timothy Readcliffe)

Ne možemo znati što nas čeka. Često je vrlo nejasan i osjećaj prvog koraka, ali samo on vodi naprijed. Svaki put iznova biramo gdje ćemo staviti nogu kako bismo napravili sljedeći. I tako korak po korak. Pažljivo biramo svaku kretnju, molimo, meditiramo, tražimo način da se ono unutarnje uskladi s vanjskim. Poduzimamo male rizike. I malo veće. Tako se stječe samopouzdanje, tako se zadobiva unutarnja sloboda.

Kako u trenucima kriza obično ne djeluje ništa od onog što smo u svom umu tako brižljivo isplanirali, nerijetko nam se čini da nema izlaza. Međutim, činjenica je da ni kada se osjećamo potpuno izgubljeni i bez nade, nismo sami. Ni onda nismo napušteni. Vele da je noć najtamnija upravo prije svitanja. Upravo u najtamnijoj noći na najtamnijim, najskrovitijim mjestima na Zemlji rođeni su Božji sinovi raznih religija. Često se upravo u trenucima kad nam se čini da smo potpuno izgubljeni, odjednom otvori nešto o čemu smo možda duboko u sebi sanjali a nismo ni slutili da postoji.

Sve ima svoj tijek i vrijeme, sve je u podložno ciklusima rađanja i umiranja. Sva mudrost svijeta sastoji se u prepoznavanju tih faza u svom životu i odgovarajućem reagiranju na njih. Dopuštanju da umre staro i dotrajalo, kako bi napravilo mjesto za rođenje nečega drugog. Bližeg sebi kakvi smo sada.

Ne prepoznamo li glas čuvara praga i smisao kušnje pred koju nas stavlja, zastat ćemo zastrašeni i nesposobni pomaknuti se. Privezani uz aveti prošlosti, svoj unutarnji pakao projicirat ćemo na svijet i ljude oko sebe.

Samo oni koji se usude mogu ići naprijed. Samo oni koji se usude pogledati u tamu, mogu zaista stići do svjetla. Uspijemo li prepoznati i prevladati svoj strah i otpor te usprkos njima nastaviti put, uskoro ćemo spoznati da je čuvar praga, kojeg smo doživljavali kao zastrašujućega protivnika, zapravo zaštitnik koji nam pomaže da ne idemo prebrzo. Usudimo li se suočiti se s tamom i strahom te proći pored njega, imat ćemo prilike vidjeti kako se tamna zastrašujuća sila najednom transformira u svjetlo koje nas prati na našem putu. Umjesto zastrašujućega demonskog bića pred nama je sada anđeo čuvar koji će nas povesti dalje. Do novoga praga. I tako redom.

Jednom kada je prevladan, sav naš strah čini nam se ništavan i smiješan a nova sloboda, koju smo svojim izborom dobili, daje nam snagu da se suočimo s novim preprekama na koje ćemo naići.

Smijati se: rizik je da ispadneš budala. Plakati je: rizik izgledati sentimentalan. Posegnuti za drugim rizik je uplitanja. Otkriti osjećaje rizik je otkriti svoje pravo ja. Izložiti ideje i snove pred svjetinu rizik je da ih se izgubi. Voljeti nekoga: rizik je da ljubav ne bude uzvraćena. Živjeti je rizik umiranja. Pokušati, znači: riskirati pogrešku. Ali riskirati se mora. Jer najopasnije je: ništa ne riskirati. Čovjek koji ništa ne riskira, ne čini ništa, nema ništa, nije ništa i postaje ništa. On će možda izbjeći patnju i bol, ali ne može ništa naučiti i osjetiti, mijenjati se i rasti, ljubiti i živjeti. On je okovan svojim stavovima, on je rob. On je proigrao svoju slobodu. Samo onaj koji se usudi, istinski je slobodan.

                                                                                         (meni nepoznat autor)

Naime, premda se sve ne odvija ni brzo kako smo htjeli ni onako kako smo zamislili, gledajući unatrag često možemo vidjeti da su nam upravo trenuci najdublje samoće, tjeskobe i tame donijeli najviše. Kroz krize i patnje otkrivamo u sebi osobine poput strpljivosti, sućuti, hrabrosti, ljubavi, poniznosti, ustrajnosti – i to nas mijenja. Kada se osvrnemo unatrag, možemo vidjeti da smo iz svake krize izišli unekoliko mudriji, snažniji i čvršći. Da nas je svaka obogatila i naučila nečemu vrijednom što će koristiti i nama i onima oko nas.

2018-05-09T20:17:42+00:00